Posvećeno sebi, jednom profesoru, zabludi i istini

15. mart 2022. 14:13 Stavovi Pirot Plus Online

Dorađeni tekst

Na današnji dan, bila je nedelja 15. mart proglašeno je vanredno stanje u Srbiji zbog pandemije korona virusa.  Neki  dan istekla je druga godina.  Dve godine užasa, čudila! Čega sve nije bilo , šta sam sve pisao, koliko li mi je mejlova stiglo.

Na sve to oni su rekli da unosim paniku. Ma  ne samo to, svašta su rekli!
Takve ili slične stresove imao sam i ranije. Jednostavno, dobro mi stoje, idu sa mnom. Nekada me poguraju da budem jači, drugi put me dovedu na ivicu.

Na ivici svega bio sam poslednjih meseci, ma godina. Da li sam se spasio, tek moja doktorka Ivanka, sada ću joj reći ime, i moj doktor Dragan Mijalković iz Kardiomedike, uspeli su da zaustave moj pad.

Dokle videćemo!  Osetio sam da sam se bio zatvorio i da mi niko, baš niko nije bio potreban.

…………………………………………………………

Nedavno, boreći se mislima, zureći sa prozora u dvorište škole Dušan Radović, gledajući kako se sunce poigravalo poslednjim zracima tamo iznad Belave, čitajući s telefona po stoti put sve ono što mi je doktorka napisala, počeo sam da shvatam da sam poželeo da sam niko, da sam tako mali, sitan, ama nikakav.

Da me niko ne poznaje!

Da šetam  mirno, da me niko ne dira, da konačno gospodarim svojim životom!!!

Pitao sam se, da li to čovek treba da doživi  da ga ruše, pokušaju da ga obezvrede, shvati da ne može protiv sile,  da  bi  odlučio da okrene leđa svemu i sakrije  se, dušu pokrije nekim nevidljivim plaštom i sagori u sebi sve osmehe, optimizam, nadu, želju!

……………………………………………………………………….

Tako sam se osećao! Užasno !!

…………………………………………………………

Odmah potom, “taj drugi Neša” shvatio je da je zdravlje rasipao na svakom uglu ovog grada, da se tresao nad svakom sudbinom, da su ga navodno silniji učinili nemoćnim, oduzeli mi ruke do lakata, zatvorili oči, pomutili um.

I tada sam shvatio da sam uzalud  mesecima, noćima, bauljao misleći da ću nekakvom istinom, kakvom sam se  decenijama zaluđivao, moći da se stignem popeti do Boga da mu ispričam šta je to s njegovom pravdom!

……………………………………………………………

Onog podneva, dok su se deca jurila dole u dvorištu OŠ Dušan Radović, shvatio sam da više ne mogu da budem dovoljno jak da podižem glas, nosim neka ogromna slova na kojima piše “Za istinu i poštenje”.

Razumeo sam da sam toliko usamljen, da sam  postao sam sebi nemoćan, razočaran!

Da li si normalan, ljutila se sestra, šta to radiš, protiv koga, s kim, ko je pored tebe? Baci to iz ruku, prebroj se… Zdravlje si bre, budalo, izgubio. Samo ćutiš, ne javljaš se, ni tvoje kući ne vidiš…

……………………………………………………………

Pokušavam ovih dana posle svega , da dišem, da šetam, da iz prikrajka  čekam proleće, dok popodne i veče, zatvoren u sobi, sa nogama u fotelji živim uteškoj zabludi kako uživam.

Da li sam zaista tako odlučio?

Nemojte me više zvati Neša Paun. To ne postoji. Oo, ne zbog vas, nosio bih vas na rukama do basarskog kamena, samo da vam bude bolje!

……………………………………………………………

Jutros me sreo Mile Caja, poznati pirotski  specijalista  i rekao mi nešto što me nije iznenadilo i čega sam se naslušao.

Ti su Paune jedinstven u Pirotu. To neće  ljudi da priznaju. Bio si svuda, pomagao svima, sport, kulturi, bolesnim ljudima , ma gde te sve nije bilo  takvih kao tim bio je malo u Pirotu I tvrdim da ih neće  biti !

Bila je subota, sreli smo se tu niže od Golemog mosta.

Nastavio sam Kejom. Gde bi. Bilo je oko 12h, moje vreme !

Dok sam šetao, odzvanjalo mi je u ušima :

Paune pomagaj, lele Paune doktoriti me upropastiše, voda nam ulezla u podrumi, Paune dve bebe umrle,  Paune red do glavnu ulicu, tresem se od temperaturu, Paune potepaše ni svinjete, Paune otesnili  ni ulicu, Paune nesu mi platili tija Koridori uzeše ni kuću, Paune zapalen mi krov , Paune tija u tekstil ne davaju ni platu, Paune nesu ni doprinosi platili, Paune ulaze preko red, koj si ima čoveka…

…………………………………………………………

Dok sam zurio u školsko dvorište i radovao se deci koja su se igrala na odmoru shvatio sam svu istinu života.

Razumeli su me da mi je teško: Toci, moj drug iz ulice, Miša Rajković, Gile, bivši vlasnik SOS kanala, koji je prošao kao i ja i još nekoliko njih.

I niko. Ama niko više. Brat i sestra su mi stalno govorili da se bijem s vetrenjačama. Moji u Redakciji uplašeni, gubili su veru u mene, jer sam tako kako sam radio navodno mogao da ih oteram iz Redakcije.

……………………………………………………………………………..

Osamio sam se. Tražim neki mir koji ne dolazi. Porodica, isto.

Ćuti više, stani, dosta…

I odjednom je nastala tišina. Nema telefona. Mejlova, sve sam pogasio.

Zaćutao sam. Trećeg januara odlučio sam  da živim sam.  Ironija, kao da mi je prijala samoća. Da me sagori, uništi, šta li…

 Izgubio sam sve borbe za pravednu stvar.

Predao sam se. Ej, ja sam se predao! Ostavio sam Sonju, Ivanu, Milana, Bilju, Zokija tamo, zatvorio sam se u kancelariji za “direktora”!

To nikada nisam umeo da budem. Osećao sam se kao u zatvoru.

……………………………………………………………

Svi ti koji su me mesecima, godinama zvali, ućutaše se!!!

Gde nestadoše? Na stotine, ma na hiljade njih koji su me za dve godine nazivali bratom, Neškom, govorili da sam dobar čovek, "lele da nema tebe kvo bi prajili…"

Ništa! Tišina. Niko ništa ne... Ma, ne zapita se!

Paune be, kvo rabotiš, kakvo te ovi ponovo za***aše? Če preskrcaš li?

I ponovo! Tišina.

……………………………………………………………

Jedino je dobro možda to što su shvatili da sam ja shvatio da sam bio dobar dok je trebalo. Da su zanemeli kada je meni bilo loše, jer su bili u gradinu, krečili kuću, kopali lozje, čukali tarabe, bili na oranje, oporavljali se od koronu….

…………………………………………………………

Škola je plaćena!

Nisam više dužan nikome.

Ne čujem i ne vidim više šta rade ovi u “Opštinu”. Zidaju li, sade li, oru li, kupuju li stanovi.  Ništa ne znam i više me ne interesuje.

Živela sloboda! Ništa više ne želim, da mi bilo ko o bilo čemu kaže.

……………………………………………………………………………

Na prozoru i dalje gledam dvorište Škole, sunce nad Belavom, tražim navodno neke nove cvetove kako bih se vratio proleću. Mom Keju, šetnji u šest predveče, pokušavajući da oživim još nešto malo od sebe što je valjda ostalo i da ne moram baš sve da dam drugima.

……………………………………………………………

Rešio sam, krećem u nedođiju: Berovica, Sinja Glava, Orlja, Pasjač, Kamik, Ragodeš, Ponor, Vlasi, tamo kod napuštenih, dobrih ljudi, da krstato popijemo "kave", obrnemo jednu domaću i napričamo se "arne" dok krijemo po neku "suzu"!

Svima onima koje ne zabrinu ni jedna od šest mojih tužbi, dug od dva miliona dinara, stajanje u hodniku Višeg suda sa narkomanima, suzne oči u razgovoru sa dr Ivankom i strepnjom dok mi je dr Dragan držao moje srce u njegovim rukama, svima, više neću da objašnjavam, sami će se pitati, kao onaj čovek u Emilijinoj reportaži "Priča o Halfu"

Probudim se jedno jutro, upalim Radio Pirot, kad, nema ga moj Neša. Gde  nestade taj  naš čovek !
 

Bilo je tako 2006.

……………………………………………………………

Sada je mart 2022. Da li se nešto promenilo !!!?

P.S.

Na ovaj tekst naveo me još neko! Profesor. Prvu priču o njemu objavio sam kada se pojavio u javnosti  na portalu o onom čiči na mopedu. Tada sam  objasnio i predložio saradnju ! Objasnio sam mu ako krene tako neće izaći na dobro. Fejsbučari  kako ih zovem pežurativno,  su  u moru ljudi različitih ćudi. Da ga to neće odvesti na dobro. Profesor  je to izgled drugačije razumeo I krenuo da se prebrojavamo.

Ućutao se. Video je da se veliki broj ljudi javja I traži pravdu preko našeg Portala. Što je rekao zašto i ja ne bih to !!!  Nije želeo više da razgovara sa mnom. Imao je iluziju da smo nekakva nadri konkurencija. Nije bio u pravu. Razlika je bila ogromna, ali će mu saznanje na kraju biti jasno.

Narod je tražio ventil. Ali, taj ventil, te poruke mora da budu jasne, autorizovane, iz tačnog izvora. Govorio sam mu!

Ne može fejsbučar s potpisom recimo "dušmanin" da prosipa gomilu laži i da to tako ostane. Ode! Niko ga više ne sakupi. To je, profesore, teorija perjanog jastuka!

Govorio sam profesoru.

Pitanja građana mora da imaju društveni interes, ništa privatno! Fejsbuk nema granice. To je najgora moguća forma za uvrede.

Profesor je pomislio da će tako pomoći. Zaneo se, zaboravio.

Poraslo dete, pomislilo da je svaki vrabac  njegov. Formiralo Udruženje.

Nemoj to, profesore, nemoj, pisao sam mu!

Svaka poruka traje koliko svane novi dan i stignu još dve, tri, pet.
Još gore od tih!

…………………………………………………………

Dragi profesore. Svaka reč objavljena na zvaničnom glasilu mora da bude proverena, da ima autora. Da se zahteva zvaničan odgovor.

Ali to podleže zakonu. I to sam savetovao. Razlikujemo se, ne srljaj!

Ušao si, dragi profesore, ili su te uveli u haos iz koga se teško izlazi. Zaboleće te ramena, dok jednog trenutka ne shvatiš, da je od svega bilo najbolje da se vratiš đacima u kabinetu i sa njima objašnjavaš život.

Moje naravoučenije i gorka porua!

Narod je nešto što nema ime. Nema odgovornost, ne odgovara nikome.
Posumnjao sam u jednom trenutku da samo istina ima cilj, samo pravedni mogu da izađu na kraj s nepravdom!
Posumnjao sam i zastao.

"Ova noć nije moj dan!" Govorio je moj pokojni drug Gagulić!
I nije, profo moj! Nije ovo to vreme koje ti misliš. Zlo na sve strane !
U ljudima i u događajima. Treba biti oprezan. Eto ja , izgoreo sam na kraju !!!
I znaš šta kaže  Bora čorba  - ko gine za ideale !

...............................................................................

Profa, mladi profesor u jednoj eminentnoj školi,  počeo je da trpi različite pritiske. Uvrede. 

Prijatelji iz grupe poslali su mi Profinu ispovest. Njegov Glas Pirota ne pratim, jer smatram da je to veštačka tvorevina koja ne može da traje

I koja će sama sebe uništiti.

Više nemam nikakvih reakcija!

OVAKO JE POČELO

"Udri" dedu dok džipovi "predu"

Deka Dragan i humani profa Darko "probudili" Srbiju!

Na kraju zato sam povezao profu  sve oni što mi radimo tragajući za pravednom stvari. Sa svim ovim što sam gore napisao!

Mi jesmo selektirali problem, nije mogao svako da prođe kroz naš Portal.

Uz problem reagovali smo i tražili odgovorne. Mnoge stvari su uzašle na video.

U trenutku kada sam osetio da sila Boga ne moli, shvatio sam da zarad mojih ljudi u Redakciji, moje porodice, mog Andrije koga čekam, da sedne u moju stolicu,  zdravlja na kraju, podigao sam ruke i priznao:

Ne mogu sam, jači ste. Pretnje pred kapijom, novac, tužbe, sve to me ponizilo
I uništilo.
Ko stariji želeo sam da kažem 
profi da stane!

Da je mnogo teško stići tamo gde je naumio.
Ali, njegova iluzija da će  uraditi nešto veliko, slomila se! Prvo, što nije mogao da utiče ni on ni narod ni bilo šta !
Da je  na takav način kolona "izginulih" sve  duža.
Profo, vrati se đacima ! Divna deca ! Uči ih životu!