Neobična priča o nama! O psu Džidžiju i ljudima!

Čudan život, mada sam ubedjen da ga i mi sami često činimo drugačijim. A mogli bismo da pre nego bilo šta uradimo loše, da zastanemo. Ili, ako smo to već učinili, da pokušamo da drugoj strani, koja je očigledno nezadovoljno nečim, našim razumevanjem olakšamo neraspoloženje.
Od Lavirinta (stalno spominjem) tamo prvih pet, šest godina 21.veka (Uuuh kakva odrednica) do prošle i pogotovo ove godine, nikada toliko vaših pisama, poziva, poruka, primedbi...
Zašto nas zovete, to vi znate !
...................................................................................................................
.... Mi smo skromna, mirna porodica. Živimo u jednoj ulici van centra Dimitrovgrada. Haski, naš pas ljubimac, Džidži, tako ga je ćerka nazvala, deo je naše porodice. Četrnaest godina. Zimi spava u hodniku. Umiljat, samo još da progovori! Ma pas je kao čovek. Privržen, zaista najbolji prijatelj. Ušao nam u dušu. Naš Džidži!
Velika mehanizacija stigla je u našu ulicu. Asfaltira se. Dočekali smo! Bilo je negde oko 12 h, kasnije sam saznala .
Neko je spolja ostavio kapiju našeg dvorišta otvorenu, Džidži je istrčao na trotoar. Bilo mu zanimljivo. Neobično! Mnogo ljudi, buka.
.......................................................................................
Tu negde pred ručak, navika, neko od nas u porodici prošetao bi Džidžija. Sunčan dan!
Džidžiiii! Idemo Džidžiiii...
Njegov glas, ono kada oseti da ćemo u šetnju nije se čuo...!
Džidži...
....................................................................................
Kamion pun asfalta išao je u rikverc da prosipa masu. Čuo se jauk, pričali su ljudi!
Jedan radnik je pokušao da ga pojuri, nije uspeo. Džidžijevo telo se prosto slepilo .
Džidži je skončao, tu blizu svoje kapije.
Neko od radnika uspeo je lopatom da ga odvoji i baci, stavi, kako hoćete u kontejner. Užas. Utroba se videla.
.......................................................................................................
Tražeći Džidžija izašla sam na ulicu. Neko od komšija, koji su znali čiji je pas, tek tada je rekao da je Džidži uginuo, eno ga u kontejneru.
Tragedija se dogodila. Pas je, nije uspeo da pobegne, kamion je išao unatrag, nesrećan slučaj. Da razumem. Ali, zašto u kontejner, zašto nas nisu pozvali? Da Džidžija stavimo u kesu, da ga sahranimo, tu u našem dvorištu. Bio je deo naše porodice. Više ga nema!
Bolno je da ga mačke I vrane raznose ...
.......................................................................................................
Ovo je poslala gospođa Petrov. (Tekst sam samo priredio). Njena kćer se javila. Bila je očajna.
Danas je stigao još jedan njen mejl
.......................................................................................................
Džidži nam niko ne može vratiti. Cinični osmeh ljudi nakon pogibije psa upućen vlasnici psa ostaje urezan za ceo život. Nehumanost je očita, vidi se iz zastrašujućih slika iz kontejnera sa rasutim delovima psa. Ako se ovako zverski ponašaju prema životinjama, kakvi su to ljudi?
.....................................................................................................
...Potpuno sam razumeo tugu ove porodice. U tom trenutku kada sam tamo došao bio sam zatečen reakcijom. Možda ironičan osmeh zbog navodne krivice! Čuvam i ja psa. Nikome nije bilo do smeha.
Vozač kamiona nije video psa. Posao je bio u toku. Vruć asfalt u kamionu. Radnici prvo što su mogli da urade da uklone psa. Kontejner je bio tu u blizini!
Nisu znali ko je vlasnik! Da budem iskren, ne prihvatam optužbe, ali i uvrede koje sam čuo. Razumem, ljudi su bili očajni.
Razgovaraću sa mojim radnicima da pronadjemo novog haskija. Znam da neće biti prava zamena za Džidžija.
....................................................................................................
Rekao mi je ovo juče, vlasnik Preduzeća Drumovi!
Ovo je tužna priča. Ovo je tužna priča o psu Džidžiju, “članu” porodice Petrov iz Dimitrovgrada. Ali, ovo je priča i o nama. Ono s početka ove priče!
Čudan život, mada sam ubeđen da ga i mi sami često činimo drugačijim. A mogli bismo da pre nego bilo šta uradimo loše da zastanemo. Ili, ako smo to već učinili, da pokušamo da drugoj strani, koja je očigledno nezadovoljno nečim. našim, razumavanjem olakšamo neraspoloženje.
....................................................................................................
Nadam se da će u dvorištu porodice Petrov u Dimitrovgradu, uskoro zaigrati novi, mali Džidži!
Nadam se!
-
14. feb 2025. 22:27 Veliki subotnji protest, u dogovoru sa prosvetnim radnicima, organizovaće ovog puta i učenici i studenti.Oni su na plenumu dogovorili da se ubuduće njihova instagram stranica zove STUDENTI ... -
14. feb 2025. 16:24 -
14. feb 2025. 16:20 -
14. feb 2025. 12:38 Smatrajući da javnost treba da zna odgovore tkzv. druge strane, obratili smo se danas u 12.21h Ivani Kostadinović, direktorki Gimnazije u Pirotu.Zahtev za informaciju od javnog značajaGimnazija ...