PISMO IZ PRITVORA (1): Nedeljni ručak!

23. decembar 2024. 14:30 Stavovi Pirot Plus Online

To nikada neću zaboraviti. U našoj porodici nedeljni ručak bio je svetinja.

Majka je uvek ustajala rano da "naloži vatru" da spremi kačamak i da nas jedno po jedno probudi. Otac je uvek spavao duže.

Milan i ja smo se uzmuvali, gledamo na sat. Pola deset. U 10 u Vuk Karadžić, dolazi "Torpedo" Gec, Šilja Pnja, Cena, Pujka...

Nedeljom pre podne, ljudi su šetali gradom i sigurno pedesetak i više bi svratili da gledaju.

Igraju Paunovci i Tijabarci.

Oko dvanaest smo bili kući.

Na mene je bio red da idem za hleb, a Milan je u dve testije sa česme "Kraljica Natalija" po vodu. Do pekare na uglu Kraljevića Marka kupovao sam sodu. Bogami, ona od dva litra u sifonu baš mi je bila teška. Srećom, stanovali smo tu blizu.

Prošlo je jedan.

Majka je iz rerne na drva upravo izvadila pitu od spanaća, narezanu na kvadrate u velikoj tepsiji. Kupili smo juče kod Ješe poslastičara dve tendžerke pravog ovčijeg kiselog mleka.

To je obično bila nedeljna užina.

Skoro će dva.

Otac dolazi oko pola tri.

Izlazi oko podneva! Društvo ispred Srbije.

Mile Ćirlić Čacija, Peda Falš, Neško predsednik Suda moj kum, Borko Katranik, Simonović, moj razredni. Zna se. Čuveni konobar Kamen je donosio paradajz salatu, sitan sir i čokančiće za rakiju.

__________________________________________

Nedeljni ručak.

Paun je stigao i odmah otišao u svoju sobu, da se "raskomoti", kako je govorio.

Supa od knedli bila je u međuvremenu gotova.

Znalo se ko gde sedi.

Prijatno...

Nedeljni ručak! 

Pri kraju bi otac popio dva "prostrelena" bela vina, mi smo pili klakere, majka samo vodu.

Ponekada bih da popijem malo sode, ali je to toliko zabranjeno da nisam smeo da ponovim pitanje.

Vino da, sodu mi ne dirajte, govorio bi "debeli", kako bih ga ponekada zvao.

__________________________________________

Nedeljni ručak.

Nedelja, 22. decembar, 15:45

Umesto kevine punjene paprike, krčkao se podvarak. Nikola je sinoć doneo kiseli kupus i Ana je celo veče sekla i sitnila glavicu, da sam u jednom trenutku izotvarao sva vrata!

Dobro, volim taj kuhinjski miris, ali ovo, brate...

Prepodne sam napravio "turu" do Bazena, prošao centrom grada i onda u Tijabari išao od tezge do tezge... Hleb kod Dobrice, u prodavnici mog prijatelja Zorana, Staroplaninski...

U onoj ulici pored pekare Žika, ka glavnoj ulici sreo sam moju dobru uvek poštovanu drugaricu.

Gde si Nadice, tako sam je zvao. Čak i kada se sportski obuče, deluje šarmantno. Gradsko dete! U, kakva je muzička zvezda bila!

Proživela je teške muke. Suprug je preminuo rano, sin je u Americi. Bori se, lavica!

Razmenismo ono uobičajeno. Priča da ide u šetnju i kupovinu. Retko gleda TV, uznemirava je.

- Čitam tvoj Portal.

- Šta ti Nešo uradiše? Čitam, sediš u Policiji. Zar tebe? Od kako znam za sebe, za Pirot, svuda Neša Paun. Radio Pirot posebno. I sad ovaj Portal čitaju...

- Kako zdravlje?

- Nemoj to. Bežim kao i ti, zatvaram se u sebe. Duboko sam potresen. Plaćam bolno sve moje novinarske "ratove".

- Svratio sam u apoteku. Nestao mi bromazepam i tri tace.

- Dobro izgledaš! Drži se. Gradsko dete iz poštovane porodice.

- Moram. Nosim ovo, žurim, u 15.45 sam tamo. I danas. E.... i danas i u utorak i tamo u subotu. Svaki drugi dan. Vrištim u sebi dok ih gledam kako se ko sve šeta gradom.

Nadica me pogledala!

- Baš sam mislila da svratim, da vidim kako...

Ode...

__________________________________________

Podvarak je zamirisao. Zvezda se mučila protiv Čukaričkog, a na Slaviji spremao se protest.

- Nedeljni ručak uskoro, rekoše vredne domaćice, oko pola četiri!  

Pomogao sam, postavio sam tanjire. Jedan će ostati prazan.

Patike, prsluk, stara trenerka i onako kako sam u sobi, bez želje i volje da menjam garderobu, uzeo sam ključ, pozdravio "žućka"! Nije se odavno šetao i otišao u Jevrejsku.

Na ulazu me čovek nije primetio.

Ona teška vrata su grunula.

Dočekao me onaj dobri, crnomanjasti policajac, zalizane kose.

- Kako ste?!

Uvek me tako pita. Podigao sam glavu i samo ga pogledao.

- Zašto sad, u ovo vreme, nisam znao. Pa nedelja...

Da ne "tuguju" tvoji! Bio sam ironičan. Došao sam!

- Kafu? Ne!

- Čaj? Nikako!

- Čašu vode? Može.

Sklonio sam telefon. Stizali su mi linkovi sa događaja na Slaviji.

Vratio sam se Ivanu Bogdanu, novinaru marketinga. "Da je bolje ne bi valjalo".

Bojan Ljubenović, autor:

Ivan Bogdan bio je moja uteha. Nagrabusio je kolega. Ko je više, nisam siguran.

On ili ja! Njega su pretukli. Mene nisu, ali tuku me drugačije!

Dečko do prozora, mlađani policajac, nešto je lupkao po kompjuteru. Iza njega prozor. Kad pre, nisam se okretao!  

Mrak. 

Ode nedelja!

Zaboravio sam da se u Zemunu nešto događa. Igra se 37. minut.

Kapci su mi se sklapali, lek je počeo da deluje.

Dobri policajac ušao je u "moju sobu". 

- Gospodine Paunoviću, da potpišete.

- Ovde, ovde...

 Bilo je pola šest kada sam ušao u kuću.

Na stolu četvrti tanjir...

Nedeljna večera...

Utorak uveče, 24.12. u 19h

Vratiću se.

Drugo pismo iz pritvora!