OSVAJANJE LEPOTE (9) Snežana i Nenad Lazić: KANJON KAMIČKE REKE

20. april 2020. 02:33 Darovi prirode Pirot Plus Online



  Proleće je pravo vreme za uživanje u mnogobrojnim mestima u okrugu, a ima ih na svakom koraku. Priroda se budi, prvi vesnici proleća, ljubičice, igličke, šafrani, kukurek...vodopadi bogati vodom. Ali pošto smo sada uskraćeni da uživamo u tim lepotama ostaje nam da se prisećamo ranijh avantura i čekamo da se sve ovo uskoro završi.
Jedan od manje poznatih bisera prirode u pirotskoj opštini nalazi se 14km južno od Pirota nadomak sela Kamik na Kamičkoj reci u podnožju Vlaške planine

Kanjon neopisive lepote dužine nekih 2-3 km u čijoj se okolini nalazi izvor lekovite vode, pećina, vodenice i mnostvo lepih vodopada. Putokazi ne postoje kao i staza kroz kanjon. Iako je mali potrebna je velika opreznost, jer kada je velika voda mora se penjati uz strme litice kako bi zaobišli vodopad.


    U proleće, sada već davne 2012. godine, biciklama smo se dovezli do sela Kamik. Na početku sela srećemo ženu kod koje ostavljamo bicikle. Na naše pitanje kuda najbolje za kanjon meštanka kreće da nam pokaže put. Zahvalni ženi nastavljamo dalje sami preko livade ka napuštenim vodenicama. Divan prolećni dan, priroda se budi, miris rascvetalog drveća opija dušu, a u daljini preko zelenih livada nazire se Midžor jos uvek pod snegom. Inače u proleće je kanjon bogat vodom dok leti voda presuši. Idemo prvo da nadjemo izvor Svetene vode.

    Nedaleko od prve vodenice nailazimo na čoveka sa stadom koza. Zastajemo da popričamo i informišemo gde je najpogodnije ući u kanjon. Priča nam o nekadašnjem životu u selu, vodenicama koje su bile žive. Iznad kanjona postoji mala pećina "Babina iža", posto je skrivena u šumi  teško bi je ami našli, čovek se ponudi da nas odvede. U njoj je po priči živela baba sa porodicom nakon što su joj Turci zapalili kuću. Ali pre toga nas vodi do neobične "Džacine vodenice". To je jedna okrugla rupa u steni i kojoj je bio vodenički točak. Navodi nam imena "bumbaka" (virova) kao sto su Djavolski, Konjski, Govedji bumbak kao i "Tamno vrelo". Krecemo kroz šumu ka pećini, provlačimo se kroz otvor u steni i ulazimo u pećinu.

 Nakon obilaska silazimo strmom stazom ka reci hvatajuci se za rastinje jer je vlažno i klizavo. Tu nas čovek ostavlja, vraća se svojm  kozicama, a mi nastavljamo dalje sami. Nakon Konjskog i Govedjeg bumbaka stizemo do mesta zvanog Tamno vrelo, voda izvire u pecćni i sliva se u Kamičku reku.  Zbog guste vegetacije sunce skoro i ne dopire u kanjon. Drveće je isprepletalo svoje grane formirajuci tunel, sa strane strme litice, u kanjonu veliko kamenje obraslo mahovinom i mnoštvo vodopada. Uglavnom se mora kretati kroz vodu, jedino je bilo teško penjati se da bi se zaobišao vodopad, jer bez konopca se teško prolazi, čizme su nam dobro došle za kretanje kroz vodu, ali za penjanje i ne baš. Prepreke su počele bivati sve teže. Voda velika, ne možes kroz vir, uz vodopad, sa strane činile se nesavladive litice tako da posle možda jednog kilometra odustajemo i vraćamo se nazad.


    Posle dve godine od zadnjeg pokušaja prolaska kroz kanjon, u proleće 2014, krećemo ponovo u novu avanturu čvrsto rešeni da sada idemo do kraja. U ranu zoru na svojim dvotočkasima krećemo kroz Prisjansko naselje uspon ka Božuratu, mestu sa koga se pruža najlepši pogled na Pirot kao i greben Stare planine i Midžor  još uvek pod snegom.
 Nastavljamo dalje spust ka selu Prisjan i jos potom 2km do sela Kamik. I sada tražimo ljubaznog domaćina gde bi ostavili bicikle. Nailazimo na deku koji nas vodi u svoj dom gde je živeo sa suprugom, jednom divnom bakom. Nemamo mnogo vremena za zadržavanje. Popričasmo malo sa ljudima i na dekino pitanje gde smo se uputili, odgovaramo: "Idemo u kanjon, recite nam može li se proći kroz njega sve do mosta?"  Deka nas gleda i odgovara: "Ama deco ne morate kroz kanjon za Cerev Del, imate gore put, idite si po njega ". Ali deka ne shvata naš cilj i želju da prodjemo i vidimo ceo kanjon iako i dalje nemamo pojma da li se može.


Na njihov zahtev fotografišem njega i supugu, a potom menjanje obuće (opet čizme) i pokret . 

Sada nam je već poznata staza tako da pravac na "Svetenu vodu" da se osvežimo, a onda se penjemo ka pećini "Babina iža". Kratak obilazak i potom silazak u kanjon.

Već sam rekla ne postoje obeležja, staza, krećete se kako u tom momentu smatrate najbezbednije, pazeći na svaki korak. Proleće je i voda je hladna tako da nije prijatno gaziti bos. Vode je za nijansu bilo više od prošlog puta tako da nam je konopac koji smo poneli dobro došao. Ulazimo u bajkoviti divlji svet Kamičke reke. Bujna vegetacija , razne vrste biljaka kao i kamenje obraslo mahovinom čini prizor fantastičnim.
Moram da priznam da bez Nenadove velike pomoći na pojedinim mestima sigurno ne bih uspela sama. On bi se penjao uz vodopad, a onda pomagao meni. Na jednom mestu sećam se dobro sam udarila koleno o stenu ali srećom sve je bilo u redu. Što smo ulazili dublje u kanjon kroz glavu su mi se motale misli... Šta ako naidjemo na nesavladive stene moraćemo sve to nazad da bi se izvukli iz kanjona jer zbog vertikalnih litica ne možes da izadjes gde hoćes. Ali sa svakim novim vodopadom, sa okolinom koja je bila neverovatno lepa negativne misli su otišle i prepustili smo se uživanju.

U jednom kratkom delu se čak i probilo sunce i pred nama gore u steni prikazala se čudna figura nalik na usnulog čoveka.  Posle ko zna koliko sati probijanja, penjanja, fotografisanja i veoma kratkih pauza iako jos uvek u kanjonu ispred nas ugledasmo šumu. Znak da smo blizu cilja. Ali još jedan lep vodopad je ispred nas kao i gomila stena kao da ih je neko nabacao. Srećni što čitavi stigomo do kraja prepustismo se uzivanju poslednjeg vodopada i konačno malo duze pauze.  E ,još je ostalo da se dokopamo šume. Ali uz vodopad teško a ogromno kamenje desno od vodopada je zatislo prolaz. Dok sam ja fotografisala Nenad ide da nadje najpogodnije mesto za savladjivanje zadnje prepreke. U dnu ogromnog kamenja bio je mali otvor tek toliki da se provučemo kroz njega.

 Tako i bi, provukomo rančeve a potom i mi. Tu je bio kraj  preprekama, kraj strmih litica, ogromnog kamenja, sledio je pitomi deo reke  sve do mosta i puta koji na desno vodi za selo Cerev Del, a levo nazad ka selu Kamik. Kod mosta smo konačno mogli da sednemo i na miru napunimo baterije jer osim pesačenja do sela trebalo se biciklom vratiti nazad u Pirot. 

Srećni i prepuni sjajnih utisaka onim što smo videli, nisamo ni osetili umor i uzbrdicu od Prisjana pedalajući ka vrhu Božurata odakle je sledio spust do grada. Ali i tu se nismo zaustavili. Nakon dve godine opet smo se vratili ali ovoga puta u leto da prodjemo ceo kanjon, ali bez vode. Mislite lako? Paaa,i nije bas ! Ali o tome neki drugi put!

Snežana i Nenad Lazić