ISPOVEST! (1) Morao sam, ne mogu više !!! (Božja kazna!)

10. februar 2022. 13:45 Stavovi Pirot Plus Online

...Zamislite da ste decenijama ustajali u šest, žurili na Jutarnji progam, subotom ili nedeljom putovali Srbijom ili iz Pirota radili prenose, fudbal, košarka, rukomet, mali fudbal. Započeli novi radio pošto ste doživeli da vas oteraju posle 28 godina.

Za to vreme toliko toga uradili da, kada bih iz ove kutije počeo da vadim slike i pokazujem gde sam sve bio i šta sam sve radio, ne bi mi verovali.

Izdržavao sam. Počeo sam u 29. godini u Radio Pirotu.  Ma koliko li manifestacija. Kucao sam eksere na sceni , trčao da se okupam I mokre kose stanem na scenu da vam poželim dobro veče.

Ko zna, mora da su mi se ćelije trošile. Nisam primećivao!

I ništa mi nije bilo teško. Rasle su godine! U pedesetoj sve isto, ma u šezdeset sve isto, ma do pre godinu dve sve isto. Stani bre, ludaku, dosta više, obično su mi govorili Maca i Milan, brat i sestra! Za sve to vreme na hiljade detalja ostalo je iza mene . Ali dobro, ništa mi za sve ovo nije  trebalo. Tapšanje po ramenu, aplauzi, čestitanja. Tako sam hteo, mnogo sam voleo  i to sam bio ja !

………………………………………………………….

 E sad, sad je došlo zlo vreme.  To znaju svi koji su mi bili bliži nikada nisam radio u korist vlasti. Moj rad bila je istina. Ako je vlast uradila nešto dobro, koji bi idiot bio da kažem da Zatvoreni bazen nije potreban, ili asfaltiranje ulica, sredjivanje trgova.

Ljudi su to drugačije često razumeli. A nisu znali da ama baš nikakve privilegije nisam imao. Deset godina smo radili Paunov memlorijal, ja sam vozio poni biciklu. Pitajte Felju šta mi je rekao!!!

Uvek su bliže kabinetu  bili drugi i bez kucanja ulazili kod nega. Ono zbog  čega sam išao bile su samo dozvole da radim. Sportistu godine, Ličnost godine, Rolerijadu jedne godine.

Nikakve privilegije. I nikada ih nisam tražio. I nikada nismo dobijali više nego što bi trebalo. Uvek manje i uvek ispod renomea i Kuće i mog znanja.

 Noć me muči. Duga je. Tražim jutro u kojem ću moći da kažem sve ISTINE  koje znam. Tražim jutro kada ću NJEMU kazati sve greške, kada ću podsetiti na mnoga nedela koja su uradjena, na nepravdu koja hara. Na stotine prijava koja su mi ljudi došli i kazali, uz zakletvu da je to tako. Od pitanja one babe

- Sinko koji je tija ne mogu ime da mu se setim, kažu kod njega mogu unuku da zaposlim.

Od različitih priča o Bogojavljenskoj ulici, o  ispitivanju imovnog stanja, o stanovima, o trešnjarima, njivama, vinogradima. Topoljacima pored reke…

………………………………………

 I sada, kada skočim od besa ili kada mi poštar u Redakciju donese plavi koverat u kojem piše da su stigle presude  na tužbe Zorana Panića, Vite I Aleksandra Ćirića, ja nevin  do srži,bojim se da ne… Ili, kada me je  sramota da sa Jocom Todorovićem,  mojim advokatom  se prosto šunjam po hodnicima  beogradskog velikog suda gde vezanih ruku stoje ljudi za  teška krivična dela, kada Srdjan Mitić pokušava da mi kaže

-Ništa ne možeš Neško. Izgubićeš zdravlje. Ma kakva istina I kakva pravda? Gde si pošao ? Ceo grad zna ko si , kakva ti je porodica, kakav si dečko bio, sada novinar na srpskom nivou! I šta sad ti misliš, da ćeš nekoga da uplašiš. Stani druže moj da se jednog dana ne desi najgore.

Moj dečko iz gimnazijskih dana Joca Todorović  će mi se danas javiti. Da mi kaže koje me sve tužbe čekaju do juna !!!

Srdjan Mitić je juče napisao žalbe. Više ne znam ni koju ni zbog čega !!

Dobio sam od bliskih prijatelja koji su u toku, da se ničemu ne nadam jer je “gore” sve to jasno istog dana kada su te tužili !

I ja ih čekam. Molim ih da se posle pet ne čujemo. Jer tada prestajem da živim. Zurim negde u daljinu, pišem u glavi ovaj I hiljadu drugih tekstova koje nikada nisam objavio. Izlazim da šetam kejom do Tigra. Maks mi je jedini drugar ! Bar ćuti, ne viče ! Isključujem telefon, šetam kanale na tv, sve čekajući da mi padne glava i dodje ponovo vreme da kada stavim glavu na jastuku, setim se one pesme

- Još jedan prodje dan, nemiran ko more, duž pustih ulica svetiljke još gore…

…………………………………………

Ja sam prestao da  normalno živim. Ponekada ne mogu da ćutim dok se ljudi smrzavaju u koloni tamo kod Kovid ambulante  i onda odem da reagujem, ili mi bude bar malo drugačije da odem do Stadiona i promenim bar neko popodne.

 I ništa više.

Dan provodim ovde medju četiri zida, u kancelariji u kojoj za 15 godina nisam deset puta ušao. Moj kompjuter u Redakciji je ugašen, stolica gurnuta u sto. Slušalice obešene o ekran.

Ulazak Biljin u 20 do 11 da mi unese kafu, podseća me na one zatvorenike kojima kroz  otvor guraju vruću vodu za pet zrnaca
pasulja.

Ponekada stojim dugo na prozoru. I gledam možda za neke normalan život. I onda žućko, novina na kiosku, hleb u Lidlu, ručak, crna čokolada I lešnik sve dok mi novina ne padne na lice.

 I tako svaki dan !

 Dokle.

………………………………………

Vidjam ih, nasmejani, hrabri, šepure se ovim gradom, valjda sigurni da njihovo  vreme neće tako brzo da prodje. Hoće, ako je ovo moje prošlo i ako sam došao do trenutka da posle svega moram konačno  da vičem i tražim istinu, ONDA SVE MORA…

Ako me Bog bude čuvao,  doživeću da ova moja muka i Božja kazna s početka stigne i do njih !!!