SUDBINE: Veliki Suvodol – U kući na ulazu u selo, napuklih zidova i srušenog krova, samuju Srđan i majka Divna s penzijom od 22.000 dinara!

06. jul 2026. 11:03 Društvo Pirot Plus Online

Naziv rubrike i naslove obično pišem na kraju. Ovog puta nisam.

Sudbine!

Razumeo sam da je tako još prethodne večeri kada me neka gospođa zvala i ispričala:

U selu Veliki Suvodol živi čovek sa majkom starom 85 godina. Majka je skoro nepokretna. Žive u kući koja je sklona padu. Deo krova se već srušio, sobe su ispucale.

Bio je petak, 3. jul. Obećao sam da ću u selu biti u subotu oko 11:30h.

Srđanu sam se javio kada sam krenuo od kuće. Krećem, za petnaestak minuta biću kod vas.

Na kapiji me čekao Srđan i uveo u kuću. Uznemirujuća priča je krenula.

Razgovor je zastao, u dvorištu su se pojavile komšinice, gospođa Ema i njena kćer Anita. Iz priče, jedine osobe koje dođu, nađu se baki, donesu nešto za hranu.

Evo kako je u sobama.

Izašao sam, pokušavajući da razumem, ali nisam uspevao. Nisam, jer nas je život odveo u neke stranputeve da smo se zaboravili. Nevolje drugih ljudi postale su sve dalje za nas. Vlast se takmiči sa sobom, da pokaže narodu ono što želi da vidi. A briga o ljudima koji su na ivici životnih uslova i mogućnosti, a dobar dan u njihovim kućama, a briga da li imaju hleb, da li su platili struju, vodu, da li zimi mogu da založe vatre...

Ono osnovno, ono minimalno, da bi mogli da se probodre i makar pokušaju da žive.

Srđan bi da radi. Ugrabi ponekada priliku, ode u nadnicu da bi bilo za hranu. Majka se seća kako je išla u mobe da pomaže ljudima.

A danas, a ove subote dok sam bio tamo, a sutradan, kako?

Sin mora da bude najpre sin. Da majku okupa, da je odvede do toaleta, da je nahrani...

Očeva penzija od 22 hiljade dinara!

Predsednik mesne zajednice će danas pokušati da ode na navodni dogovoreni sastanak sa Milošem Colićem. Iz Centra za socijalni rad retko stignu dobre reči, novac...

Veliki Suvodol, sam naziv kaže nije malo selo!

A ljudi, u čemu se sve može da ogleda njihova veličina?

Srđanova kuća je na putu iz sela u grad, da li će se neko i nekada setiti da svrati. Kako baka reče:

"Da si bar pooratimo. Samujem, nikoj me neče pogleda!"

I danima tako. Godinama!

Životom tako i... dokle?