Prof. dr Petar Anđelković: Korupcija u Srbiji - ima li nade da se jednom reši?
Sociološki posmatrano postoje više načina sticanja bogatstva – bogaćenja, ali su dva domintna. Sopstvenim radom, umećem, talelentom, korak po korak („kap po kap vir se viri“) i drugi sticanje lične koristi bogaćenje (pojedinačno ili grupno) na brz i lak način („lov u mutnom“) na račun drugih ili opšteg dobra. Za prvi možemo reći da je prirodan i prihvatljiv za svako društvo, da je to put stvaranja stabilnog i zdravog domaćinstva i stabilnog i prosperitetnog društva. Ovaj drugi način, nepoželjan i štetan po društvo, najčešće se izjednačava sa korupcijom, odnosno zloupotrebom odrećenog položaja u cilju sticanja lake i brze zarade. Dakle, kada ljudi zloupotrebljavaju svoj položaj kako bi došli do lake i brze zarade, onda govorimo o hrematistici, odnosno moderno rečeno korupciji. Hrematistika je vrlo štetna za svako društvo, blokira njegov razvoj i razara institucije. Termin hrematistika u upotrebu je uveo Aristotel. Ovaj drevni filozof isticao je da su ekonomija i hrematistika antipodi i da je hrematistika pogubna za društvo. Po svojoj prirodi, ona vodi uništenju ekonomije. Aristotel je upozoravao još tada na opasnost na ljude željne vlasti i bogatstava „onaj ko je loš a potrošio je mnogo novca da se dočepa vlasti, želeće da to iskoristi kao priliku za nadoknadu i umnožavanje kapitala“ (Politika). Poučna je i za sva vremena važeća poruka ovog mudrog filozofa, a ona glasi: „Blagorodnim i slobodnim ljudima nikako ne priliči da u svemu traže korist“.
Hremastika - korupcija u Srbiji - istorijski kontekst
O trudbenosti, domaćinskj ekonomici, poštenju i urođenom osećanju za pravdu i jednakost među Srbima o osetljivosti Srba na prekokmerne nejednakosti u društvu, naročito ako one ne potiču iz razlika u radu i sposobnostima, o srbskom narodu kao domaćinskom narodu i Srbiji kao zemlji domaćina, pisali su mnogi domaći i strani autori (A. Giljferding K. Leontjeva, A. Rajs, G. Gezemana...), posebno Vladika Nikolaj i Justin Popović. Ukratko, objašnjenja se svode na to da je poreklo osećanja jednakosti i pravde, vezano za solidarnost, sabornost i da ima duboke korene kod Srba. Na takvim temeljima se razvijao duhovni, moralni, i kulturni aristokratizam, domaćinska ekonomika, u čijem je održavanju viteški red imao poseban značaj. Ono što je jedan narod u to vreme činilo posebnim narodom, po čemu se isticao i postao prepoznatljiv, pre svega bio je srbski egalitarizam. Osećanje jednakosti i osećanje srodstva, oba još od iskona duboko ukorenjena u duši svakoga Srbina, postala su pravom prirodom njegovom.
Dugo življenje pod stranim upravama, kao i domaćim diktaturama je ostavilo traga na psihu i karakter srbskog naroda. Prema Jovanu Cvijiću u našim krajevima, pod specifičnim istorijskim i kulturnim uslovima, formirao se osobeni etnopsihički tip, za koga je karakterističan "rajinski mentalitet". U neprestanom strahu od dušmana i pod stalnim pritiskom težnje za održanjem golog života razvio se podanički mentalitet potištenih i servilnih ljudi. Cvijić o rajinskom mentalitetu kaže: „Od moralnih osobina se usled mimikrije najpre razvije poniznost prema begovima, prema nasilnicima, prema svima muhamedancima, jednom reči prema svima koji nisu raja. Raja se sve više navikava na to da je niža, ropska klasa koja ima da se ulaguje i da se klanja, da bi se umilila gospodaru“. I veliki srbski prijatelj, zaljubljen i u srbsku plemenitost iskreno govoreći Srbima, koji ga nisu tada shvatali ukazuje na rajinski mentalitet kao uzrok „činovničke korupcije“, kao posledice „viševekovne predstave turske istočnjačke podmitljivosti“ (Rajs).
Još za vreme drugog srbskog ustanka krenula je da se razvija korupcija u Srbiji i da postaje „sistemska“. Knjaz Miloš, a kasnije i njegov naslednik postali su jedni od najbogatijih vladara u Evropi. Posebno će to krenuti da se razvoje putem parlamentarizma i stvaranjem partija u Srbiji. Od tada se korupcija posebno „odomaćila“ među političarma i ljudima u vlasti. Uzmimo samo primer Vladu naprednjaka na čelu sa Milanom Petrovićem Piroćancem, kada je pruga Beograd-Niš enormno preplaćena ( u sadašnjoj vrednosti oko 20 milijardi evra) a Piroćanac od tog posla sagradio vilu u Francuskoj 7, u Beogradu. Pokrenuo se postupak i na kraju nikom ništa. Posebno će to biti izraženo pre i za vreme Prvog svetskog rata i vlasti radikala. Veliki broj ljudi nastojao je da „naplati svoje zasluge“. Zato i ne čudi to što su se „korupcijom i najrazličitijim malverzacijama bavili svi koji su zauzimali bilo kakav položajčić u državnoj hijerarhiji – počevši od seoskog pandura i seoskog ćate, preko činovnika svih kategorija, narodnih poslanika, ministara, oficira i generala, sve do samog kralja Aleksandra koji je bio nesumnjivo prvi i najveći korupcionaš.
Brojne su korupcionaške afere sa Pašićem i njegovim sinom Radetom, posebno za vreme rata i kupovine dragog kamenja i platine koju je prodavao nemcima preko Švajcarske. Takođe, nakon rata afere sa ratnom štetom i šećerom.... I šta se opet desilo, nikom ništa ni dlaka sa glave da je falila „jer dete voli slatko“. I ono što je najstaršnije umesto da žigošu i jednom za svagda osude takve pojave Srbi masonu i takvom kriminacu (Nikoli) dižu najveći spomenik. U svom čuvenom delu „Čujte, Srbi“, Arčibald Rajs upozorava prijateljski srbski narod na veliku opasnost koja se nad njihovu državu nadvila u vidu političke korupcije. „Političari više nisu znali ni za kakve granice svojih ambicija. Bio je to ples ministarskih portfelja, koji su donosili bogatstvo onima koji bi ih se dočepali. Najbolji način da brzo postaneš bogat jeste da postaneš ministar. Rajs svedoči da je od Prvog svetskog rata do 1928. godine, kada je pred smrt pisao svoju knjigu, u našoj zemlji „video najmanje pedesetak ministara i, s retkim izuzecima, svi ti ministri su se obogatili“ (Rajs). Afere su bile toliko redovna pojava u Kraljevini da se korupcija sve manje tretirala kao nešto odiozno i kompromitantno što ljude ponižava i diskvalificira za pošteno društvo. Iako se o korupcionaškim aferama obilato pisalo u ondašnjoj štampi, uz veoma snažnu kritiku nosilaca tadašnjih najviših državnih funkcija, iako su vođenje parlamentarne debate i istrage tim povodom, nije se nijednom desilo da neki visoki državni funkcioner odgovara zbog korupcije.
Takav proces nastavljen je i nakon Drugog svetskog rata. Komunisti su dolaskom na vlast, pošto su imovinu, i proizvode rada proglasili za društvenu, urušili domaćinski poredak u Srbiji. Tako je u našem narodu unet jedan opasan mentalitet nerada i neodgovornosti. Ovde treba istaći da u prvim godinama izgradnje nove socijalističko-komunističke zajednice, dok je ideja komunizma koja je pokretala narod bila snažna, korupcija nije bila tako vidljiva i u toj meri izražena, pa ni socijalne razlike nisu bile u velikoj meri vidljive. Kako ideja kopni, uz pogodne uslove koji su bili prisutni korupcija počinje da se razvija. Narod je brzo shvatio da se može bolje živeti snalaženjem, u lavirintu birokratske raspodele, nego radom, prihvatio tu igru i vrlo se izveštio u njoj („radio ne radio svira ti radio“; “niko ne može toliko malo da me plati, koliko ja mogu malo da radim“...). Stvoren je mentalitet snalaženja i omalovažavanja rada.
Ni ovi novi neokapitalisti koji nikoše nakon ,,demokratske revolucije”, neokomunisti - komunistkapitalisti, svoj kapital najvećim delom nisu stvorili radom već su po isteku socijalizma pokrali narodne pare kojima su nastavili upropašćavanje Srba i u kapitalizmu. Iako je obećana tada nije sprovedena lustarcija i kofiskacija, jer su se rukovodili principom „ne diramo predhodne da oni posle nas ne diraju“. I tako se opet desilo. Iako su naprednjaci delom došli na vlast uz obećanje snaže borbe protiv korupcije, opet nikom ništa. Radi medijske kampanje hapšen je „najveći tajkun“ Mišković, da bi se sve brzo zataškalo. Da se u Srbiji nije mnogo toga promenilo već da i dalje, čak i izraženije, postoje elementi, kako se danas to moderno kaže „sistemske korupcije“, možemo da zaključimo ako pogledamo listu ekonomsko-političke „elite“ u Srbiji koja nam jasno ukazuje da je ta „elita“ najvećim delom proizašla iz političkih krugova ili bila u bliskim odnosima s njima. Stvoren je značajan broj novopečenih bogataša koji su redom kupovali sve. Od diploma sa bezbroj privatnih fakulteta koji su nicali kao pečurke posle kiše, do vila u zemlji i inostranstvu, društveni položaj, ugled... Tako su nastajale ekonomske imperije koje su širile uticaj na celinu društvenog života, a posebno na finansijsku i medijsku sferu. Kad su se potvrdili u biznisu, na redu je bila politika.
U Srbiji, kako upozoravaju stručnjaci iz Mobe (Dragaš, Komazec,...) od devedesetih godina, do danas, korupcijom je pokradeno oko 760 milijardi evra. Zato odmah treba doneti zakon o poreklu imovine i kofiskaciji svega što je pokradeno. Tragovi novca postoje stručnjaci iz Mobe tvrde da se prve godine može povratiti i u Razvojnu banku Srbije (koju treba formirati, kao i za svaki grad) sliti najmanje 100 milijardi evra. Ja sam u jednom tekstu ranije Kuda i kako moj Pirote, tvrdio, i tvrdim da se u Pirotu kofiskacijom može povratiti najmanje 50 miliona evra. Hajde da to uradimo. Nova vlast, na krilima Studenskog pokreta, koja je nadu u Srbiji probudila, nadu da ćemo jednom se vratiti u stvaranju pravednog društva, društva sabornosti i solidarnosti. Svoj najvažniji ispit upravo će polagati iz predmeta borbe protiv korupcije, lustracije i kofiskacije. Srećno na tom ispitu. Ne daj bože da se padne na tom ispitu, onda Srbije više neće biti.
Ka zaključku – ima li nade
Na šta god da se pomisli u našoj zemlji, kuda god da se baci pogled, videće se da nema skoro ničega, nijedne nacionalne institucije i nijedne društvene ili životne oblasti što nije zahvaćeno opasnim procesima rastakanja, razaranja. Ti razorni procesi, ta svojevrsna nihilistička pošast, najbolja su potvrda do čega neminovno dolazi tamo gde se kao dominatni princip u društvu (od strane političke elite) postavi korupcija. Sasvim je izvesno da bez promene ovog principa, uspostavljanja domaćinske ekonomike i njenog doslednog poštovanja Srbija ni u čemu neće biti kadra da učini i najmanji korak u pravcu izlaska iz sadašnjeg teškog i nepodnošljivog stanja porobljene kolonije. Studenti su probudili nadu, i za to im nezmerno hvala. Podržimo ih i da tu nadu sprovedu u delo. Neće biti lako, ali u životu, onom pravom, ništa nije lako i ništa ne „biva“ bez žrtve.
Narodi i ljudi stiču ili gube ugled prema tome koliko im je uspešna privreda, odnosno koliko su ekonomski nezavisni. Dobra privredna mašina je slična vojnoj mašini: i jedna i druga traže disciplinu, čvrstu organizaciju, a ne trpe mlitavost i hrematistiku, a upravo je takva DOMAĆINSKA EKONOMIJA. Istorija je najbolja učiteljica, a ona nas uči da bez autohtone i autonomne politike u ovim oblastima nema perspektive, predvidive budućnosti i razvoja države i društva. Nema slobodnog društva ni slobodnog pojedinca ukoliko se rad ne prihvati kao najviši moralni i socijalni princip. Sloboda se ne samo brani radom, već je rad i najbolji, ako ne i jedini, način da se sloboda ostvari. Rad je most koji povezuje svet slobode i svet nužnosti. Uveren sam da, se u osnovi razvoja našeg društva treba da nalazi socijalna doktrina pravoslavlja sa domaćinskom ekonomikom.
*Prof. Petar Anđelković
19. 11. 2026.
-
19. nov 2026. 13:01 Dok pratimo Konstitutivnu sednicu skupštine, u isto vreme pokušavali smo da budemo i lokalni novinari, da vaše zahteve o informisanju koje postavljate pred nas ispunjavamo. Na&... -
19. nov 2026. 11:27 Sociološki posmatrano postoje više načina sticanja bogatstva – bogaćenja, ali su dva domintna. Sopstvenim radom, umećem, talelentom, korak po korak („kap po kap vir se viri&... -
17. nov 2026. 11:30 Dilema je jasna: ko ih poseduje, koliko novinara zapošljavaju, ko uređuje sadržaj i kome polažu račune?Poznato je, još od osvajanja demokratije, kada je Pirot bio među prvim gradovima "... -
16. nov 2026. 11:40 Piroćanci čekaju odgovore. Gradonačelnik Vladan Vasić govorio je o zakonitosti, poverenju u bankarski sistem i mogućoj tužbi protiv NBS. Ali gde su dokumenti, gde je novac i ko preuzima odgovornost?...







