PISMO IZ PRITVORA (2): Isti pred Zakonom!? Ili, "fizički obračun" u Hali Kej!?

25. decembar 2024. 11:49 Stavovi Pirot Plus Online

Krenuo sam kao i uvek u isto vreme! Čekam da kazaljka pređe 45. minut.

Dežurni na ulazu me zaustavio, moj poznanik. Služba je služba, družba je družba...

Moram da te najavim.

Oho, baš dobro!

Muzika, trubači... nema!

Vrata na ulazu i dalje ne dihtuju. Grunula su. Da je neko unutra zadremao, pomislio bi da je...

Dežurni, dobar momak, nije znao da se nešto događa na Dunavu, u Novim Banovcima. Dve nasmejane devojke javiše se i odoše.

Svetlo u "mojoj" sobi bilo je upaljeno.

Vrata otvorena.

Jedna od njih, devojčurak, baš ljubazna, rekla mi je:

Poznajem Vašeg unuka.

Imam mnogo posla, reče i upali kompjuter.

Izbegavam, posebno u danima kada sam u "pritvoru" da listam komentare, posebno sad posle ovog prvog Pisma.

Mora da si nesto zgrešio, komentariše gospođa Pejčić!

Moj drugar Banjala, nekada sa mojim pirotskim drugarom Miroljubom Đorđevićem bio je jedan od najboljih igrača one velike Druge lige, takođe je komentarisao:

Nešo, šta je to bilo?

Banjala je odveo u Švajcarsku gde žive naše lepo čeljade Bilju Gošić, nekada najbolju pirotsku rukometašicu.

Stalno prati Portal. Leti, kad dođu u Krupac kod Biljinih, svrati u Redakciju na kafu.

Zašto sam ovde i zašto o tome toliko?

Iskreno, nikada nisam ćutao kada je nekima bilo teško.

Paune, pišem, samo ti možeš da pomogneš.

I ja sam, bez da se dvoumim, ulazio u teške borbe, sukobe, da ljudima bude bolje.

E moj Neško, govorio mi je moj drug Bobi, zamerio si se mnogima zbog drugih.

Hajde da vidimo kako će drugi da reaguju kada tebi bude teško.

Pre neki dan, moj drugar poslao mi je poruku iz Nemačke.

E, jesam ti pričao! I da li ti neljudi, što su ti sve ovo uradili, znaju šta si sve činio za ovaj narod i ovaj grad?

E, moj Bobi... Ćute, neki prozbore, da li reda radi, ono:

Jao, čitao sam, da li je moguće.

Jeste, moguće je.

Nažalost.

I neka je tako. Bridi ovaj šamar, duša me razdire! Život je najbolja škola, ako se na vreme uči!

Šef mi je doneo čašu vode, devojčurak ode, neko je zvao.

Iz druge prostorije, stalno su se čuli glasovi.

Šta sam skrivio? Pitali ste!

Osuđen sam po Zakonu o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama.

Presuda: Novčana kazna i "pritvor", javljanje najbližoj policijskoj stanici kada ONI (moj nekada voljeni Klub koji za mene više ne postoji) igraju. Za to vreme sedim u ovoj sobi! 

Najbliža stanica! E, to je tek užas.

ONI su večeras u Novim Banovcima na Dunavu. Najbliža pol. stanica nije u ovom mestašcetu, jer ne idem sa njima i zato je "pravednik" naredio da, ma gde igrali ONI, moram u POLICIJSKU STANICU PIROT. Da slučajno nekome ne nanesem "teške telesne povrede"! Čuva me milicija u mom rodnom gradu.

Godinu dana, do 16. marta.

Eto zato, draga gospođo Pejčić i mnogo draži moj Banjala.

Na utakmici u Hali Kej, moja najveća ljubav - dečica, sedela su desno od mene.

Ja kamerom da snimim, oni protrče. Idu, kupuju lizala, žvake, grickalice.

Deco, hajde malo gledajte utaknicu.

Šta je bilo!?

Ustaje jedan od njih i onako malo "sa visine", da ostavi utisak na ostale, me pita.

Gledajte košarku, učite, ostavite telefone.

Eno sa one strane tribina ima mesta.

Mali, kao da se ljutnuo, ustaje, kreću deca ponovo (da li to sme dete da kaže starijem?) skoro da viknu:

A, što ti ne ideš tamo?!

Ustao sam, uhvatio ga za uvce, onako kako je činio moj učitelj Dobrosav Stamenović.

Kako te nije stid, rekoh!

I onda se sručila lavina. Otac, zamislite i trener, sedeo je daleko od dece koju je doveo. Na poziv majke, došao je i... nadneo se nada mnom, stegao mi ruku...

 Ništa!

Dva reda ispod sedeo je predsednik Kluba!  

Ništa. 

Deca mu nisu smetala.

Posle dvadesetak dana, sudija za prekršaje "ZBOG FIZIČKOG OBRAČUNA NA SPORTSKOJ PRIREDBI" osudio me je.

Šta se to mesecima događa sa mnom? Kao da živim nečiji drugi život. Bežim od sebe, ćutim, pokušavam da prizivam pravdu, kao što sam je za druge zvao. 

Tražeći neko svoje mesto, predveče izađem iz sobe. 

Ponesem dve kafe tu ispred kuće, pod malim krovom poput sobe bez zidova i tu pijemo kafu.

Mir!

Rea i Maks sa nama, Rea bi da mi stavi glavu u skute. To mi je dobro!

Osećam kao da nemam više slobode, priznajem Ani. Tog dana, kada idem tamo, sve mi je drugačije.

Nemam taj osećaj vremena ispred sebe. Nešto je stalo.

Dan mi je obično sav izgužvan. Popodne, dok bežim od večeri prohuji i dođe trenutak!

Uzimam neke patike, trenerku za kuću, onaj stari najk kačket, prsluk i.... kao da sam krenuo...

Ana obično ćuti dok izlazim.

Rea i Maks me prate do kapije.

"Žučko" bi da mi nešto kaže. Čistim sneg sa šoferšajbne, obećavam da ću ga uskoro voditi na kupanje. 

Pali "žućko" iz cuga i krećem.

Nije samo večeras. Ima još ove nedelje!

U petak u šest.

Pisaću vam tada nešto drugačije pismo od ovog.

Da li smo svi isti pred zakonom!?

Šef ulazi u "moju sobu"! Nosi onaj papir.

Gotovo! Izgubili!

Ej, bre, dosta više, prekorevam sebe! Častiš policiju 10 minuta više!  Pohvaliće te!

Ugašena svetla u Novim Banovcima.

Gotovo je pre deset minuta. Naši potonuli u Dunav.

Ništa bez sina gospođe Đonlić!