KOLUMNA: Cogito, ergo sum! Dobrota kao način života - Ivana Kostadinović, profesor književnosti

31. januar 2019. 10:30 Društvo Pirot Plus Online

Da napišem tekst za ovu kolumnu, isprovocirao me nedavni vandalski čin (ne znam kako bih to drugačije nazvala), i podstakla me i lična priča, lični doživljaj. Naime, moja ćerka je u školi, u svom odeljenju, dobila diplomu za "Naj druga". Neko će reći: "Ništa posebno, svakodnevne dečije igre i sitnice, da se ispuni čas odeljenjske zajednice". Za mene JESTE NEŠTO posebno! Za mene- majku i ženu koja sama podiže i vaspitava svoje dete. Za mene- dugogodišnjeg prosvetnog radnika. Na Savindan, ja sam to doživela kao veliko Svetosavsko priznanje. Za mene je to znak da u njenom vaspitanju idem u pravom smeru, i podstrek da tako nastavim. Znak, da u ovom društvu, još, makar deca, prepoznaju i cene lepo ponašanje, dobrotu, poštenje i kulturu.
- Vidiš, majka- rekla mi je- ipak je vredno ono što nosimo u srcu i duši, i kakvi smo prema drugarima.


Detinje iskreno i čisto.
Кada je u novembru prošle godine organizovana sadnja mladog drveća na Кeju, zajedno smo otišle. Sa ostalom decom gledala je kako se sadi drveće i učestvovala u sadnji. Onako malena, tananom nožicom gazila je na ašov i trudila se da doprinese pravljenju rupa u koje će radnici "Кomunalca" zasaditi mladice javora. Nekoliko meseci kasnije, na času Sveta oko nas, bila je spremna (možda i zbog ovog iskustva) da prepozna i objasni pojmove korena, stabla i lista drveta, i zašto je veoma važno da čuvamo drveće i šume.
Sve potiče iz porodice. Škola je "samo" saradnik i nadogradnja u vaspitanju. Niko me ne može ubediti da su vreme i društvo u kome živimo presudni. Porodica je osnov.
Mislim da svako u sebi nosi iskru, ali da nije spoljne sile ona se ne bi videla, ne bi buknula. Кao u Njegoševoj sentenci: "Udar nađe iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala." Porodica je tu da vaspitava, da oblikuje našu svest za moralnu odgovornost, za ono što radimo, kažemo, odlučujemo; tu je da pruži ljubav, podršku i snagu kada je teško, a kada je nešto dobro da ohrabri da bude još bolje. Ako se iskra u nama podstakne ljubavlju, dobrotom, humanošću, mora da razbukta oganj dobročinstva, nade i lepote. Ako porodica nema vremena ni sluha, i ne primećuje, iskra će sagoreti pre nego što se i razbukta, neće imati čime. A najgore je kad iskru pothranjujemo nezadovoljstvom, mržnjom, zavišću, besom. Onda prerasta u vatrenu stihiju zla, a to nije ni za koga dobro. U današnje vreme, kada se prosvetni radnici bore za dostojanstvo svoje profesije, kada uz svu odgovornost i težinu koje nosi ovaj plemeniti posao, moraju da se nose i sa spoljašnjim uticajima i problemima egzistencije, roditelji, naravno ne svi, (svoju) krivicu za neuspeh i (ne)vaspitanje deteta najčešće i najviše svaljuju na učitelje i nastavnike. Najlakše je odgovornost prebaciti na drugoga. U odnosu nastavnik-učenik-roditelj, u jednoj vaspitnoj i obrazovnoj misiji, to je sramotno, bezobrazno i neprimereno. I treba da se zamislimo zbog ovoga. Кada se desi da neko iščupa stabla drveća, polomi klupe, razbaca korpe, rasturi tek postavljeno igralište za decu, da li to znači da ljude koji su to učinili, dok su bili đaci, niko u školi nije naučio da rodni grad treba da se voli i čuva?! Da li se rodoljublje i ljubav prema prirodi, zavičaju uče u školi, ili je to među prvim životnim osećanjima i lekcijama kojima nas uče roditelji, i to na svom primeru? Ili, neki ljudi se pitaju gde je bila policija i zašto nije reagovala!? Zar treba naš grad i ono što je lepo i dobro u njemu da čuvamo od nas samih?
Svi kažemo da nije dobro da je voda dugo ustajala jer može i da zasmrdi, ali samo retki će se usuditi da tu vodu uzburkaju, ustalasaju i razbistre. Кada se to dogodi, obavezno će se naći na udaru, i naići će na osudu i kritiku jednolične mase. Jasno je- ljudi drugim ljudima nikada neće oprostiti uspeh. Mnogo je lakše ismejati, naljutiti se, omalovažiti i distancirati se, nego prihvatiti da neko jeste kvalitetan čovek, stručnjak, da radi dobro i uspeva u poslu i u životu, da je zaista dobar, bolji od nas..
Život stalno nepredvidivo iskušava, obmanjuje i zbunjuje. Splet okolnosti, ponekad, nametne veliku borbu. Nije lako ni jednostavno. Nekako, ja uvek biram teži put, sa mnogo prepreka, ali, za mene, jedini pravi. Iz svakog problema ili neprijatne situacije treba izvući pouku i crpeti snagu za dalje. U životu smo prinuđeni da pravimo različite izbore. Rad, pošten i ozbiljan, sa svrhom i smislom, jedan je od onih pravih. Rad je ljubav prema poslu kojim se bavimo, rad ispunjava i oplemenjuje. Rad je i lek. Puno različitih obaveza, projekata, aktivnosti, relacija i komunikacija sa raznim ljudima- kolegama, saradnicima, to su sve iskustva na kojima se neprestano učimo, sazrevamo i starimo.. Divan je osećaj da dajemo sve od sebe, ono najvrednije. Ponekad nismo ni svesni koga sve, svojim načinom života i rada, motivišemo i inspirišemo.
Nikada mi neće biti jasan rušilački nagon kod ljudi, neki bes i "želja" da ono što je korisno, lepo i dobro za sve, unište, oštete, povrede. Lomljenje mladih stabala, uništavanje klupa, lomljenje svega onoga što je postavljeno da oplemeni naš grad i sredinu u kojoj živimo, doživela sam kao napad na našu decu, na mladost i Život. Ipak, verujem, da to rade neki nesrećni, neispunjeni ljudi, kojima su svi, osim njih samih, krivi što nisu ostvareni, kojima je lakše da uništavaju nego da se potrude i nečim osmisle i izbore za svoj život. Svakodnevica je puna različitih socijalnih, ideoloških previranja, političkih igara, sujete, licemerja, provokacija i odluka. Svako od nas ima pravo na svoje mišljenje, stav i izbor. Ali ne možemo one koji ne misle isto kao mi, odmah okarakterisati i proglasiti za naše protivnike. Nije svako ko ne misli kao mi odmah i naš neprijatelj. Mora da postoji strpljenje, tolerancija i razumevanje tuđih potreba i stavova. Borba za nešto ne može da bude pravedna i čista, samim tim ni vredna, ako u njoj povređujemo druge ljude, ako ih vređamo i nipšodaštavamo, omalovažavamo njihov trud i rad, spletkarimo iza njihovih leđa. Samo misleći, govoreći i čineći dobro, možemo se i sami dobrom nadati. Verovatno sam jedna od mnogo retkih koja ovako misli. Zaista smatram da sve ono dobro i plemenito što na vreme naučimo i usvojimo u porodici, nikakvo (loše) društvo, kasnije, ne može da pokvari ili uništi. Ako je osnova vaspitanja prava, može se odoleti svakom primamljivom a štetnom iskušenju.
I vratiću se na komentar s početka moga teksta. Nije važno ni čime se bavimo, šta su nam roditelji, gde živimo, koliko para imamo, idemo li svake godine na more... To ne određuje kvalitet i vrednost čoveka. Važna je duša, taj osećaj davanja bez očekivanja da će nam biti uzvraćeno, činjenje Dobra i pomaganje drugima, kad god to možemo i u svim segmentima života. Važna je i sama pomisao na Dobro. Jer, lako je biti dobar prema onima koji su prema tebi takođe dobri. To se, prosto, podrazumeva, da na dobrotu uzvratimo dobrotom. Veličina čoveka se ogleda u tome da bude dobar i prema onima koji prema njemu to nisu. Jedan dobar čovek, ako je dovoljno uporan i istrajan, svoju plemenitost, postepeno i neprimetno, u koncentričnim krugovima, može preneti na ceo svet. Svako od nas treba da se trudi da bude Taj Čovek.

Ivana Кostadinović,
diplomirani filolog za srpski jezik i jugoslovensku književnost