Ne dozvolimo da "tezgaroši laži" unose nemir u naše živote

28. novembar 2019. 13:00 Društvo Pirot Plus Online

Boldirani kurziv

Iako smatram da sam KAP u poplavi svega što je potopilo ovo vreme, iako smatram da sam NIKO u ovom stampedu ljudskih juriša, iako smatram da se moja reč u kakafoniji URLIKA koji se sa svih strana neće dovoljno čuti, odlučio sam da vam ,,saspem u oči,, ISTINU, koju možda i ne vidite, s obzirom NA svakodnevna nastojanja da opstanete, vi, vaše porodice, komšije!

Verujte mi, u svemu ću biti istinit, saopštiću svoje, jer mislim da je poslednji trenutak da odjekne baš ta ISTINA, u koju se mnogi, na sebi svojstven način, kunu i lažu je bez osećaja za pravdu.

Jedna mlada žena, majka četvrododišnje Lune, doživela je neprijatnost na poslu. Ona je taksista, hrani porodicu i u svoj svojoj neizvesnosti u kojoj živi svakodnevno, nastoji da bude – ČOVEK.

Ta mlada žena nije želela nijednog trenutka, da njena muka bude svenarodni ,,pir,,! Čak je pomislila da sve to treba da proguta, uplašena da će se izroditi u notorno iživljavanje nekih ljudi, koji nakostrešeni za senzacije, čekaju plen koji će poslati i unovčiti u vest, karikiranu istinu, grubost i nevolju!

Mi u Pirotu, koji radimo u medijima, veoma često znamo da budemo veći od Pape, drskiji od najdrskijih neistina, bezočniji od najbezočnijih LAŽI, ne vodeći računa o tome da li se radi o ljudima, o njihovim sudbinama, o njihovim porodicama, o deci koja vole majku i oca, o mnogima koji će bez razloga uperiti prst nepravde u njih.

Juče je u toj nemani ljudskih prostakluka izašlo kao gnoj iz lažnjive rane toliko vulgarne neistine, da je Natalija Rangelov i zaista zažalila što tu svoju muku nije progutala i ostavila je u svom domu, deleći je sa suprugom i malom ćerkicom!

U našem poslu postoji POŠAST!

U našem poslu postoji jedna posebna vrsta, ha, ljudi (kako divna, plemenita reč) koja je od ovog zanata učinila PRĆIJU, javni toalet u koji sipa ljudsku muku, laž, beskrupuloznost, bezočnost, bezosećajnost, minimum ljudskog dostojanstva... Ti tezgaroši prodaju vaš mir na buvljaku prostote kojom se bave, spremni da vas okuju na krst srama, da od vas načine spodobe koje hodaju, bezvredne ljudske duše vidjene samo njihovim očima.

Juče su brojne HARTIJE, koje se nažalost zovu drugačije, bile dodatno naružene i njihovim piskaranjem. Sramotno je da citiram, pokazao sam juče, sve ono što se razlilo iz njihovog mastila. Da ironija bude veća, niko se od njih nije trgao da zapita gde je kraj svemu i da li je moguće makar jednom pozvati savest i biti njen podanik!

Ne znam kako je danas Nataliji Rangelov. Znam, medjutim, da je sve to što je prosulo njihovo mastilo nečasti i što se našlo na tim HARTIJAMA uznemirilo sve ljude koji su unezvereni otišli još dalje u svojoj strepnji.

Tu na četvrtom kilometru žive, takodje, ljudi. Oterani mukom, neko je to tako odlučio, pronašli su trenutni mir pod krovom tih baraka, čekajući jutro koje će ih odvesti dalje u svet, ili vratiti u svoje domove.

Ko su oni, kakve su naravi, da li se u njima krije namera koja može da ugrozi, ne znam, ne smem, ne želim da govorim. Postoje Država, njene institucije koje brinu i treba da brane ljude, sve ljude od bilo kakvog napada! A zna se to, postoje ljudi i ljudi, postoji zlo i dobro i postoji sve to sakriveno u nekome od nas. Postoje dobri i loši! Ko će to da razluči, da spreči, iako je teško, i to se zna!

Nema niko pravo od nas da bude nečiji sudija. Vlasnik nečijeg mira, spokojstva..

Njihovo prosuto mastilo, pretvoreno u nemir, rasulo se po tim HARTIJAMA i unelo nemir ne samo Nataliji Rangelov i njenoj porodici, unelo je nemir u sve naše domove, uplašilo roditelje koji uplašeni čekaju pred školama, zabrinulo majke koje kraj prozora čekaju svoju decu...

Razum nije preovladao.

Razum u njima, inače, često ne vlada jer je žedj za tudjom mukom, jer je taj korov od žbunja iza kojeg se kriju sve veći, jer su im namere da presudjuju svuda, nepresušne!

Pokušajte, dragi ljudi, da umirite vaše nemire, da oslobodite vašu decu straha, da im umesto suza, vratite osmeh i bez drhtaja čekate iz škole.

Priroda je ljudima dala razum, dar da misle, rasudjuju, budu pravedni, da se govorom i delima razlikuju od životinjskog sveta. Hajde da verujemo darovima prirode i u svakome od nas vidimo čoveka.

Zaklonite svoje misli nečim ljudskim i budete srećni, da je njih, koji vašem životru prete bezvrednim hartijama, tako malo, da verujem sve manje i da će nas život, polako, odvesti tamo gde ćemo se voleti, poštovati i čuvati!

Lažima i bezočnim piskaranjima nećemo daleko!