Sonja Ćirić: Svakodnevno učim život radeći posao koji počinjem da volim najviše na svetu!

07. septembar 2018. 15:00 Plus radio Pirot Plus Online

Velika je čast i zadovoljstvo biti deo jedne tako male, a tako značajne i „glasne“ Medijske kuće i uživati poverenje njenog osnivača, vlasnika i još uvek vrlo aktivnog novinara. U vremenu kada mnogi mali gradovi, slični Pirotu, nemaju svoj lokalni radio, kada je, nekada veoma moćna i velika, medijska kuća Pirotskog okruga Radio Pirot izgubila bitku s novim vremenom i privatizacijom iz koje je ponikao i osnivač našeg Radija, mi radimo, pratimo, osluškujemo ljude i vreme, borimo se i trajemo!

Koliko je danas teško voditi svaki posao i opstati znaju oni koji to čine, ali je u medijima to, mislim, još teže.

Ne kažem da se i mi ne suočavamo sa problemima. Još kako! Gotovo da ne prođe dan, a da poneko ne zaviri u naš način rada, da ne prokomentariše, da ne zameri, ponekad pohvali i zahvali se. Nenad Paunović ume često da kaže: „Peku nas razne vatre!“. I to je tačno, ali ne damo se, a rezultat je evidentan.

Sećam se svog prvog dana u ovoj Redakciji. Mislila sam da je to mali broj ljudi, radio program, muzika, reklame, uključenja i to je to. Portale sam takođe čitala, navikla uglavnom na izveštaje sa fotografijama i tu i tamo poneki snimak. Kada sam, sa idejom da uradim emisiju za decu na Radiju, došla kod Nenada Paunovića kojeg nisam poznavala, a ni on mene, videla sam da Portal može da „gura“ i mnogo ozbiljniju i komplikovaniju priču, a da Radio – najbrži medij, može da bude pravo mesto za uživanje i druženje sa građanima i što je najvažnije, da rešava probleme ljudi.

Svaki član ove Redakcije daje sve od sebe da svakoga dana Piroćance izveštava o svim važnim dešavanjima, da adekvatno odgovori potrebama svakog čoveka koji sluša Radio i čita Portal. I znam da još uvek nismo dali svoj maksimum. Briljirali smo mnogo puta, pogrešili takođe, iz tih grešaka smo ponešto naučili i nastavili dalje. Kada god smo u nekom problemu, zdušno se svi držimo zajedno i nastojimo da ga što brže i lakše prevaziđemo – kao porodica. U tome se, smatram, razlikujemo od drugih.

Meni, kao strukovnom vaspitaču specijalisti, nije bilo teško da za desetak dana postanem deo potpuno drugačije priče i radim kao novinar. Zahvaljujući ogromnom iskustvu Nenada Paunovića, koje nesebično deli sa svojim kolegama, njegovom razumevanju i blagonaklonosti brzo i lako naučiš da voliš ovaj posao i odnosiš se prema Redakciji kao prema svom domu. Različitih je generacija među nama, različitih interesovanja, ideja, potreba, ali je cilj svima isti što rezultira konstruktivnim radom svakog dana.

I ova godišnjica sa sobom nosi mnogo uspomena, više lepih. Volim da, kada god, sa svojim sagovornicima govorim o nekoj godišnjici, pitam šta je obeležilo godinu za nama. Ako sada treba ja na to pitanje da odgovorim rekla bih da je to bio rad u veoma prijatnoj atmosferi i konstantno učenje od nas samih, sagovornika, događaja...

Uživam „titulu“ najmlađeg člana Redakcije koji često zahteva od ostalih da se smeju, raduju, zapevaju i zbijaju šale jer smatram da „valja izbalansirati raspoloženje“ s obzirom da je odgovoran i veoma ozbiljan posao kojim se bavimo.

Ponosna sam i srećna što sam član Medijske kuće Ani press, što se svakog jutra budim sa idejom - šta, pored ostalog, pratiti i ispitati danas... Naučio nas je Neško kako da realizujemo svoje zamisli, kako da se postavimo u određenim situacijama i kako da odgovorimo potrebama naših sugrađana. Verujem da je pred nama još mnogo uspešnih godina koje će jačati ovu Redakciju i nas same.

Čestitam svim svojim kolegama dvanaest godina rada sa željom da trajemo čitav vek. Da, Piroćanci, zaista tako mislim, čestitam svima vama, svima nama!

Sonja Ćirić