Sine, život je borba, idi i bori se!

05. jun 2020. 12:35 Stavovi Pirot Plus Online

Nemam više gde, ne znam na koju stranu, kako da se izborim s različitim "nemanima"?! Ostali ste mi vi.  Zato vam se danas ispovedam!

 Obraćam se starim prijateljima koje znam godinama, ali i vama, novim, koje sam stekao na ovom Portalu.

 Ovo je jedini mogući način da u svoje, ali verujem i u vaše ime, kažem sve ono što nas tišti, što gledamo, trpimo, slušamo, potpuno nespremni više da to obradimo u glavi, da razumemo šta to ONI rade i dokle u svojoj pohlepi idu!

……………………………………………………………………………

  Ovo je vreme kada treba svi da preispitaju najpre sebe. Da ironija bude veća, svi ti, koje sve više ne razumemo, a koji su se zaboravili godinama, ne vide sebe, ne čuju sebe, ne primećuju sebe i sve ono što u narodu nailazi na nevericu! Kako li se zove ta vrsta ljudi? To su oni "mali miševi" koji su iznikli iz nekih rupčaga, dobro se rasporedili, uhvatili se nečeg i pomislili da se sunce radja samo pod njihovim prozorom!

    Dok je ovaj virus bio sakriven "iza ugla" prizivali smo savest. Moraćemo da se menjamo, govorili smo u glas. Moraće i oni da se menjaju, govorili su. Pred Bogom i sudbinom smo bili jednaki. Udarilo bilo svuda. Nije biralo! Kratko je, izgleda, trajalo to osvešćenje. ONI i dalje sanjaju iste snove o belom konju i dalje svakodnevno urade ponešto što nije primereno i što ima svoje drugačije ime!

  …………………………………………………………………………

    Da bih mogao da javno govorim, moramo da pogledamo najpre sebe, da pogledamo svoje dvorište, a potom da na isti ili bolji način gledamo i brinemo kakva nam je ulica, trg. Da se izmerimo na svakodnevnom životnom dokazivanju da li činimo dobro. Da vidimo kakvi su nam novinari, profesori, direktori, lekari…  Da ih javnom reči, korektnom kritikom, podstičemo da budu bolji, na dobro svih nas.

   Ne, toga je sve manje, svi su oni oveštali, ukorenili se, ne osećajući da lutaju lošim putevima i da gaze i izdaju posao  kojim se bave.

U životu sam prolazio kroz različite periode. Mnogo sam radio, mnogo toga ostalo je upamćeno u ovom gradu! Neću da nabrajam. Moja bol je Lavirint koji je izmišljen zbog naroda, zbog kojeg me "pirotski sultan" oterao iz mog rodjenog Radija. A on, tada Bog, gazda naših sudbina, ma grada, Fond je bio njegova prćija, jahao je kako mu se prohtelo. Gazio koga je hteo!

……………………………………………………………………………

   Pre neki dan sam mojima na Grupi napisao da neki nazovi medij, kako ujutru "stavi ključ u bravu" i krene da radi, čini nepravdu. To se zove mnogo ozbiljnije, rečnikom pravde. Uzima tudje, guraju mu ispod stola, ne zna se sve kako mu "ležu novci" na račun, luta po dogadjajima, retko kada ga ima, uzima od drugih. Čovek živi od toga, nasladjuje se time, misleći da je u ovom trenutku toliko jak da mu se sve može. Da vas ukida kada pišete što mu ne odgovara, da tezgari na drugoj strani, a da mu se ne zna ni adresa, ni sto i stolica, ni vrata kroz koja prolazi. Ono … bez adrese!

  Napravljena je "medijska mašinerija" u kojoj tezgaroši i neki novinari udruženi pokušavaju da nas nema. Smeta im sve naše. Upornost, znanje, borba, na hiljade objava, istraživačkih tema, reportaža, intervjua.

 Ne mogu oni to, muka je to velika. Ponekada ih razumem, ponekada mi ih je žao!  

……………………………………………………………………………

    Napravio je incident u nedelju na utakmici onaj što spava s kravatom u onako opustošenom Radničkom, on je postao glavni za redare, ekonome, za decu što donose lopte, za navodnog komesara za bezbednost. To je čitava vojska. Pitajte igrače, pitajte one koji znaju Radnički, ko je i gde mu je mesto! Iskoristio, nesmotreno napisana pravila koja su važila samo jedan dan, nije mi ponovo dozvolio normalan rad, intervju sa trenerom Čelarom, tamo gde mu je radno mesto,  posle utakmice. Ponovo je napujdao one s crnim košuljama! Reagovao sam, naravno. (Nije trebalo, morao sam da sačuvam sebe, zbog toga se kajem) ali, eto, borim se za novinarska prava! Šta da radim, zaigra srce!

    I  tada, silazi sa tribina noseći stalak, onaj sa regionalne i slep pred nepoštenjem i nepravdom, odlazi, bez da se pita, da li bi po savesti trebalo da podržim kolegu? Ne, oni se obično raduju kada drhtim!

…………………………………………………………………………….

 Za vreme pandemije, svakodnevno skoro, zvao sam naše junake, lekare Milana Živića, Momu Bojkića, Milana Elenkova.  Kakvi su to ljudi!!! Zvao sam ih jer sam želeo da svi vi, svi mi znamo kakva je to borba bila za živote ljudi. Da bismo znali, da bismo se čuvali, da bismo ih poštovali!

    I kada su se vratili iz Niša došli su u studio. Razgovarao sam sa Milanom i Momom. Elenkov je na bolovanju. Mi, obični smrtnici, mi "mali ljudi", zahvalni smo za sve što su učinili.

  I niko drugi. 

     Gde je tih dana bila "medijska mašinerija"? Zašto niko nije pozvao ove ljudine da razgovara sa njima. Znate zašto nisu, zato što ih je Neša Paun zvao. Zato što su bili u studiju Medijske kuće Ani press.  

      Medjutim, iz istog tog inata i te njihove muke, išli su na "poklonjenje" Goranu Petroviću, Radmili Zec, šlihtali se kod Vasića, dovodeći ga u studio ili dremali pred njegovom kancelarijom. Znali su da mi, naši novinari, ajde, taj Naša Paun,  teško mogu da stignu tamo! Zec bi obično pobegla, Goran se krio iza ministra, a gradonačelnik i komandant imao je suvereno pravo na to kada će i sa kim da razgovara.

Shvatio sam da je to njihov pucanj u nogu i da su samo pokazali koliko ljudska duša može da se smanji, da bude sitna  ne ostavljajući nikakav dobar trag. Pokazali su ono - čim udare ključ u bravu, oni rade nešto što nije život!!! Onaj istiniti!

……………………………………………………………………………

  Lepo je što je Lekarska komora objavila zahvalnost herojima iz niškog Kliničkog centra. Bravo! Medjutim, mnogi od nas, dok heroji ćute i dalje rade svoj posao, očekivali su i dalje čekaju neko iskreno ljudsko HVALA, društvenu verifikaciju svega što su Milan i Milan, Moma, svo sedmoro naših uradili.

    Ma, nagrada uz lepu reč!

      Da se pokaže poštovanje, osećaj ponosa što ih imamo! Uz to, da ironija bude još bolnija, sindikati se bore za pravdu da ovi ljudi dobiju ono što su zaslužili.

     Verujem da i gradonačelnik čeka da prodje neki dan, da se zaborave svi naši, kako bi ih pozvao! Ma, uradite to, gradonačelniče. Pustite onu priču da smo mi, to vaši muljaju, "loši momci" koje "niko ne voli u gradu"!

  E sada i ono što je na čudan način odjeknulo!

 Autor teksta, uz lepe reči upućene našim lekarima, NEVEROVATNO, zahvalio se i "pirotskim medijima"!?

  Kojim medijima, prijatelju?!

 Milana, Milana, Momu, Dragana i sve ostale nisu pozvali ni TV Pirot, ni Pi kanal, ni PV, ni tezgaroši. Naši lekari, mislim da ne znaju kako izgledaju studija jedne i druge TV, a još manje "redakcije" PV i ove dvojice, koji pišu na kolenima, u trku na papirićima pocepanim iz sredine sveske sa malim i velikim linijma.

  Jedan od naših najvećih, ali i najboljih tezgaroša, zaista novinarčina, pričao je da je i na toalet papiru mogao da "vata beleške samo da se pleše"!

    E to je!

Dakle, još jedan dokaz da se još uvek teško prevaljuju preko usana mnogih te, za njih, "opasne reči"! Ani press, Pirot Plus online, Plus radio, Neša Paun, Sonja, Ivana… Mi smo uvek pod onim "pirotski mediji"!

   Čudno, naravno, ali, navikne se čovek da trpi.  

……………………………………………………………………………

     Bila je u nedelju Ana Brnabić.  Znam je iz nekog drugog perioda. Nije tada bila u politici. Znam je od 29. januara 2016. godine zahvaljujući Violeti Jovanović, izvršnoj direktorki NALED-a! Tada je, kao predsednica Izvršnog odbora NALED-a, komentarisala Sivu knjigu broj osam, u kojoj NALED obično skreće pažnju na neke ekonomske, ali i druge mere Vlade Srbije, daje svoje predloge. Ana je tada briljirala pred Vučićem, Zoranom, pred skoro svim članovima Vlade. Kasnije sam čitao ko je, gde je sve napolju radila, kakav je kapacitet po znanju, stručnosti u oblastima u kojima radi! To što Ana Brnabić danas radi, to je stvar njenog shvatanja politike, njen rad, način razumevanja života. Kako je to u politici, kao i u fudbalu, recimo, neko je za Zvezdu, neko za Partizan. Njeno pravo!

   Imao sam čast da tada razgovaramo. Vladan Vasić je, kao član rukovodstva NALED-a bio prisutan. Hvala i njemu!  

   A potom, još nekoliko susreta. Posebno je ostao u sećanju onaj u Nišu 14. oktobra 2016. gde je srpska Vlada bila sedam dana. Gradska kuća u ovom gradu. Bilo je oko osam uveče. Uradio sam poduži intervju - Presing, dosta vremena smo sedeli zajedno, popili kafu, pričali o Pirotu, Lužnici.

     Svake godine kada NALED objavljuje Sivu knjigu Ana je dolazila, najpre kao ministar, a potom i kao predsednica Vlade. Susreti i razgovori bili su u prolazu. Medjusobno poštovanje! Kada sam prošle godine dobio godišnju nagradu NALED-a, pored Tanjuga i Politike, bilo mi je drago da se ponovo sretnem sa Anom Brnabić, premijerkom. Bila je prvi gost sa šefom delegacije EU u Beogradu, Semom Fabricijem.

    Nisam od 2016., a ni kada je postala premijerka, okrenuo njen broj telefona. Imam. Nisam ni kada su pokušavali da rasture Ani press nepravdama, ni kada su se zapošljavali mnogi preko reda, a moja ćerka ostajala u košu. Nisam ni kada su sredstva po projektima rasporedjivana na, nažalost, očekivani način. Poštovao sam njenu ličnost, poziciju. Znate onu očevu pouku sinu:

  "Život je borba, idi i bori se!"

   Susret sa Anom Brnabić bio je spontan, nije dogovoren, videla me i došla. Pitajte Dekija "Bulidžu", mog brata.

    Pitao sam je, ne za sebe i posao moje čerke i muke po našu Redakciju, pitao sam je za Tigar AD, za pirotski zatvor. Komentarisali smo ranije susrete. 

  Svi oni koji su se iščudjavali imali su svoje "teorije zavere"! Nisam iznenadjen.   

   Znam da nisam ja taj iz njihovih priča!

……………………………………………………………………………

     Ovih dana, posle "jauka" ljudi koji rade u Pirotskom zatvoru, podigao sam glas. Velika je šteta po Okrug ukoliko naš zatvor "uhapse". Krenuo sam da istražujem. Oglasili su se zvaničnici iz pirotskog pravosudja, poznati advokat Srdjan Mitić. Poslao sam mejlove u Ministarstvo pravde.  Za Pirot, za sve koji rade u ovoj oblasti ovo bi bio veliki gubitak. Kao kada smo izgubili Visoku školu, kao kada su neki drugi zauzimali neka važna državna mesta u našem Okrugu, a nisu bili naši, iz najvećeg grada.

   Ova dva dana nema tekstova u "žutoj", crnoj, beloj, polubeloj štampi. Ćute tezgaroši, jer je ON otvorio temu. Ćute obe TV, jer je to objavljeno na Portalu Plus online.

     Ćute i guše se u svojoj nemoći i nekoj vrsti patološke mržnje, jer i da hoće i da pokušavaju, visoko su stepenice gde smo se popeli.

      Kako da oni, kojima su sva vrata otvorena i kojima direktori šapuću vesti, mogu da žive taj život u senci, nemoćni da urade nešto više.

……………………………………………………………………………

     I na kraju, moje dugodišnje životno iskustvo!

    Moja saznanja sa pirotskih ulica, iz intervjua u direktorskim kancelarijama (gde su se iza zamračenih zavesa često krili nesposobni), sa stadiona, iz hodnika škola i bolnica, potpuno je jasno!

   Mržnja, zavist, nemoć, razbijaju ljude i od njih često čine egoiste, nesposobne likove.

    Oni su spremni na sve da bi se zadžali tamo gde jesu, nastojeći da bolje od sebe zaustave…