EKSKLUZIVNO! Jecaji Stare planine! Garež, magla, sumorni oblaci, fijuk vetra koji remeti sablasnu tišinu...

03. novembar 2019. 12:19 Gradska hronika Pirot Plus Online

Buđenje za šetnju po staroj nikada mi nije bio problem. 2:30, 3:00, 3:30.... Samo recite. I uvek ću se probuditi sa osmehom na licu, bez obzira kada sam otišao u krevet.

Ovog jutra bilo je malo drugačije. Razlog potpuno drugačiji! Već na prvi zvuk zvona bio sam svestan gde idemo! Hoćemo da se suočimo sa svim onim što mo slušali, čitali, gledali, od nedelje do četvrtka!!! Da se suočimo sa užasnom istinom kakvu je štetu napravio požar koji je praktično ugašen pre dva dana...

Plan za danas je ruta: Dojkinci, Arbinje, Beledje, Vražja glava, Tri čuke i onda za utehu u povratku vodopad Tri kladenca... Džipom idemo do poslednjeg mosta u Arbinju. Sve skupa malo ispod 20 km uspona. Hod, naravno!

Put do Dojkinaca ću preskočiti (katastrofalan je od Planinarskog doma do Vrela). Nakon toga ide dobra deonica do Dojkinaca, a onda ponovo truckanje prema Tupavici i Arbinju. Generalno, put je loš, ali uz pažljivu vožnju viđali smo da do kraja mogu da stignu i Golf i Stojadin i Opel Meriva. Ali uz vrlo pažljivu vožnju...

Već negde na 1500 metara nadmorske visine – MAGLA! Kako smo se peli, magla je bivala sve gora. Nadali smo se da ćemo na Vražjoj glavi izaći iznad, ili da će maglu do tada vetar razduvati... Nije je razduvao. Neću reći nažalost. Možda je Stara pokušala da sakrije svoje ožiljke. Možda je pokušala da sakrije svoju bol... Naravno, verujem da se tako pogodilo, a da li je to bilo dobro za našu misiju ili ne procenite sami.

Oko svitanja susrećemo vatraogasce i policiju koji su pošli gore da dežuraju, nakon kratkog razgovora zaključak je da ne bi trebalo da ulazimo u duboke šume jer postoji opasnost od padanje drveća. Pošto poznajemo teren i destinacija je bila daleko od šuma, razloga za brigu nije bilo. Jedina mala briga je bila ruski avion za gašenje požara. Prethodne večeri smo videli na vestima da je planirano da se gasi požar avionom. Ne bi bilo dobro da budemo ispod.... Srećom, nismo ga videli niti čuli. Valjda je došao posle nas. Da smo bili gore, možda bi bilo i opasno.

Na prelazu iz Arbinja prema Beledje shvatamo koliko je sve bilo strašno! Bukvalno jedan zemljani put i pedesetak metara dele izgorelu kleku, travu, poneko zimzeleno drvo od šuma Arbinja, koja je toliko gusta, visoka i nepregledna da je prava sreća što vatra nije stigla tamo! To bi tek bila KATASTROFA! To bi bio kraj. Ne znam ko je zaslužan, put, meštani, vatrogasci, policija, svi zajedno??? Ali, svaka čast. Požar zaustavljen na vreme.

Idemo dalje, ka Vražjoj glavi. Ulazimo u područje koje je potpuno izgorelo. Još uvek se oseća garež. Duva jak vetar. Magla je. Uslovi su užasni, a pogledi se ne mogu opisati rečima. Zaista Katastrofa! Neću da komentarišem da li smo ili nismo mogli da reagujemo ranije. Jedno je sigurno, ljudi koji su bili gore su sprečili katastrofu mnogo većih razmera. Da je vatra stigla do Arbinja i četinara... Ne smem ni da pomislim (videćete zašto u narednom članku).

Stižemo do Vražje glave, nekako. Kleka više nije problem, izgorela je, ali svakako deluje sablasno. Magla se pojačava, orijentacija ne postoji, ništa se ne vidi, tako da idemo "na slepo" i pratimo stazu koja je nekada postojala kroz kleku. Povremeno proverimo GPS da vidimo da li smo na pravom putu. Tu smo! Vražja glava. Vidljivost... nula. Samo još malo izgorelog rastinja, užasan miris, vetar koji obara s nogu i magla koja nas sprečava da vidimo dalje od par metara od nosa.

Po planu, trebalo je da idemo na Tri čuke, ali, negde na pola puta, kada su nam se ruke smrzle od stalnih pokušaja da slikamo i snimimo usputne prizore, kada smo do struka bili mokri od vlage i leda i kada smo videli da magla ne popušta, odustajemo od Tri čuke i krećemo nizbrdo prema Beleđe i Arbinju.

Pravimo pauzu neposredno ispred šume četinara. Razmišljamo šta je moglo biti. Moglo je da bude baš loše. Ne dozvolimo da se ponovi slično. Ovi ljudi nisu svesni šta su spasili. Heroji! Kako je to malo. Divovi!

Potrebni su pristupni, protiv požarni putevi. Potrebna je mašinerija. Potrebna je komanda koja poznaje teren, zna situaciju i može da deluje.

I naravno, ljudi, ljudi koji će gasiti požar. Kao ovih dana od vatrogasaca, šumara, žandarmerije i naravno ono malo ljudi u selima!

Ljudi, svaka Vam čast! Spasili ste Arbinje! (ovde, kao što ste spasili sve blagodeti tamo iznad toplodolskog atara tamo do suvata podno Midžora, srce, dušu, lepotu Stare planine).

Da li ste, ljudine, svesni šta ste uradili?! I Bog vas je pogledao!

Ekipa:

Miloš Tošić

Slavoljub Spasić

Nikola Spasić