Cogito, ergo sum! Godina sećanja na znamenite Piroćance-Davor Lazarević, istoričar

10. januar 2020. 10:43 Stavovi Pirot Plus Online

Često čujemo frazu da se istorija ponavlja. Od nas zavisi u kojoj meri izneta tvrdnja može biti tačna. Ljudi i događaji se ne ponavljaju, ali uzroci, posledice i procesi često vode istom epilogu. Drugim rečima, ako smo lekcije iz prošlosti dobro savladali u istoj reci se nećemo kupati. Nažalost, logika može biti i obrnuta. U tom smislu uloga istoričara postaje neobično važna jer taj, često nezahvalni posao, ima ulogu da sadašnjost oplemeni iskustvima prošlosti i time predupredi ponavljanje pogrešnih koraka u trasiranju budućnosti. Na istoričarima je da „vuku za rukav“ sadašnjost, podsećaju i skreću pažnju na sadržaj proživljene realnosti. U tome negde leži smisao istorijske nauke kao i objašnjenje tvrdnje da je istorija učiteljica života.
U prethodim redovima leži motiv za tekst koji sam naslovio „Godina sećanja na znamenite Piroćance“. Nije mi namera da bilo koga „vučem za rukav“ kao istoričar i okrećem ka često neprijatnoj prošlosti, već želim da svojim „pisanijem“ učinim omaž ličnostima bez kojih Pirot ne bi bio to što jeste. Za takvu moju zamisao itekako je zgodno to što smo ukoračili u okruglu 2020. godinu koju lako možemo „konektovati“ sa nekim datumima iz prošlosti. Oduvek je ljudima bilo lakše da pamte, baš te, okrugle datume koji se završavaju brojem nula ili brojem pet. Time se barem simbolično „hvatalo“ vreme i „pakovalo“ u takozvane jubileje ili godišnjice. Kako je istorija uvek iza nas važne godišnjice služe kao neka vrsta vremenskog retrovizora kojim bacamo pogled na obrise nekadašnje istorijske realnosti u odnosu na koju je naše vreme delovalo kao daleka i neizvesna budućnost. Obeležavanjem godišnjica ljudi postaju svesni protoka vremena, ali i značaja događaja, ličnosti pa i čitavih epoha. Nekada su godišnjice i jubileji izgledna prilika i da preispitamo svoj odnos prema onome što se u prošlosti dešavalo. Nepisano je pravilo da što smo od događaja ili ličnosti udaljeniji to je naš odnos prema njima objektivniji i racionalniji.

Za nas Piroćance ali i za prijatelje našeg grada biće važno da se tokom ove godine prisetimo barem tri ličnosti koje su obeležile istoriju Pirota u dvadesetom veku. Prvi od njih se rodio pre 125 godina u selu Gnjilan, znanje sticao u Pirotskoj gimnaziji i na prestižnoj Sorboni gde je doktorirao, da bi se potom vratio u domovinu i svoje znanje delio kao profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. Nije se oteo strasti bavljenja politikom pa je postao jedan od najvatrenijih idealista, boraca protiv totalitarnih ideologija i njihovih režima. Vrhunski intelektualac, beskompromisan u svojim stavovima bio je trn u oku onima koji su imali prilike da vladaju u njegovo vreme zbog čega je više puta osuđivan na teške robije, izbacivan sa fakulteta, prokazan i javno ponižavan. Njegov lik i delo rehabilitovani su i postavljeni na mesto koje zaslužuju tokom poslednje dve decenije. Znamenitog Dragoljuba Jovanovića Piroćanci su „upoznali“ tek krajem dvehiljditih kada je ovom velikanu podignuta spomen bista na zelenoj površini pored Guševice.
Ove godine se navršava i 90 godina od smrti Karla Skacela, čuvenog pirotskog apotekara, češkog porekla koji je trideset godina živeo i radio u varoši na Nišavi kao vlasnik apoteke „Sv. Nikola“ smeštene u prizemlju njegove prelepe kuće u blizini Velikog mosta. Istoriju Pirota tokom prvih decenija dvadesetog veka Karlo Skacel je učinio sadržajnijom ne samo kao apotekar već i kao veliki dobrotvor siromašnih, mecena umetnika i amaterskih udruženja, čovek kojem je opšte dobro bilo iznad lične koristi. Kako su se njegova deca prerano upokojila svu svoju imovinu ostavio je porodici svoje supruge Olge. Posle smrti je sahranjen na Tijabarskom groblju, a „spomenik“ velikom Karlu Skacelu Piroćanci su podigli stavljajući njegovo ime u naziv glavne gradske apoteke.
Nastupajuća 2020. godina trebalo bi da nas podseti i na 55 godina od smrti Dimitrija Mladenovića – Mite Gage, čoveka koji je obeležio istoriju pirotske privrede u prvoj polovini dvadesetog veka najpre osnivanjem fabrike „Tigar“ 1935. godine, a pet godina kasnije i pokretanjem HE „Temac“ prve hidroelektrane u našem kraju. Kao političar iza sebe je takođe ostavio značajan trag sa mesta senatora Kraljevine Jugoslavije i vođe radikala u pirotskom kraju. U montiranom sudskom procesu, komunistička vlast je ovog znamenitog čoveka osudila na robiju i oduzela svu stečenu imovinu. Krajem dvehiljaditih godina sudskom odlukom ličnost Dimitrija Mladenovića je rehabilitovana, a presude iz 1945. godine poništene. Zahvaljujući odluci SO Pirot 2015. godine posthumno je dobio priznanje Zaslužnog građanina. Nažalost, inicijativa da i ovaj naš sugrađanin velikih zasluga dobije spomen bistu u gradu je zaustavljena iz ideoloških razloga od strane tadašnje odborničke grupe SPS u lokalnom parlamentu.

Davor Lazarević, istoričar

Redakcija se ogradjuje o stavove autora Kolumne, smatrajući ih njihovim ličnim javno izrečenim ocenama ili razmišljanjima .

……………………………………………………………

Pozivamo zainteresovane koji žele da na našem Portalu objave svoje mišljenje da nam se jave ili tekst pošalju na mejl plusradio010@gmail.com