Svetislav Kari Pešić: Kako se od male pirotske Novosadske ulice stiže do svetskih titula. Film „250 stepenika” priča o dramatičnom putu od Planinarskog doma, Igmana do Bormija i titule!

02. februar 2018. 13:00 Društvo Pirot Plus Online

Jučerašnji dan, 1. februar biće posebno upamćen. Počela je Božićna škola, bilo je mnogo dece, proglašeni su najbolji sportisti, a uveče u sali Doma kulture za brojne generacije održan je , nazvao bih sve to, JAVNI ČAS o suštini života, o tome da jedino ako imaš cilj, energiju , možeš preko tih 250 stepenika životnih muka da stigneš do svetskog vrha.

Ovaj film sinoć imao je za junaka našeg čoveka, Svetu, kako su ga majka Dušanka i otac čika Sreten, zvali! Taj naš junak, dete iz Novosadske ulice , naš Kari pokazao je kako se na jedini mogući način može da ostvari želja i postigne uspeh u životu. Dobro što je u Sali bilo i mladjih ljudi!

Nisam bio u Hali, nisam nažalost bio ni na promociji filma, što zbog ličnih zdravstvenih razloga, što zbog toga da su neki novi Karijevi “prijatelji” zaboravili ili namerno učinili da na adresu naše Redakcije, na moje ime, ne stigne pozivnica. Utoliko pre što smo se pre mesec dana Kari i ja dogovarali da uradimo ovu promociju.

Bravo Pesicu, vratili smo se u mladost, Novosadsku Pedagošku, Stadion, Planinarski, Bormio...

Pozdravi Veru, sve Pesiće i Jagle!

Neša


  • Hvala Ti Nešo!!! Bilo bi stvarno šteta da sve ovo nije snimljeno. Treba razmisliti pa videti da li da i u Pirotu napravimo premijeru sa nekima od učesnika ... puno pozdrava. Takodje i Ani !!!


Ajde kad si tu. Ja ću sve ostalo da uradim, a ti obezbedi neke od gostiju.
Plakao sam dok sam gledao. Koje je to vreme bilo!!!
Spreman sam. Razmisljaj o datumu.
Kako da dobijem dozvolu da stavimo na Portal?
Srećni praznici!
Ana, Iva , Andrija i Neša

Ovo sam morao da kažem, jer se Karijev dolazak u Pirot u poslednje vreme pretvorio veoma često u nešto sasvim drugo! Znam koliko to Kari voli, ali, takav je čovek i s voljom ili ne prihvata iznudjena druženja. Znam da mu je lepo kad odmara u Novosadskoj, kad vozi bicikl, kad ide sa Vladanom na Bazen, da sedne da popije kafu , nekada je to bilo kod pokojnog Miće Ovce u MM a sada, ne znam. Ja sa njim ne pijem kafu, jer nisam od onih koji vuku za rukav! A ima ih. Ima, ruku na srce i drugih.

Ovo je jedan ugao iz kojeg doživljavam, ove dana Pešićevog boravka ovde , koji takodje, pokazuje njegovu ličnost, širinu, razumevanje, način razmišljanja. I to su vrednosti koje, kada se sakupe sa svim onim što zna o košarci, govore o čoveku koga svetska košarka poštuje.

Vraćam se sinoćnoj predstavi. Na samom početku, da bi na najbolji način razumeli sve poruke koje Kari šalje svojim poimanjem rada, košarke, odnosa sa igračima, ali i poruke koje šalje zlato iz Bormija , pretočeno u dokumentarac ,,250 stepenika,, da čujete glasna razmišljanja Vladana Vasića gradonačelnika Pirota, čoveka, koji se u Pirotu sa Karijem druži na onaj pravi kreativni i drugarski način, dakle njegove poruke u kojima ima životne filozofije, poruke koje su ovom mladom svetu prosto neophodne. Pogledajte i upamtite! Vladan Vasić!

Sad se vraćam početku. U Sali je, na radnom mestu, bila naša Sonja Ćirić. Kada se sve završilo, rekla mi je da ništa ne zna o sportu, ali da su ,kao nekom ko se rodio kada je ,,Juga,,nestala, veoma često tokom filma suze navirale. Duboko, upečatljivo, snažno kao poruka. Evo atmosfere u Sali pre početka projekcije i fragmenti iz filma.

Potom, uoči početka, na scenu je , naravno došao, domaćin, gradonačelnik Vladan Vasić.

A zatim se pojavio glavni junak priče, naš Sveta iz Novosadske. Znam da Kari ne voli mnogo te priče, ali, kada se mora ...

O filmu ću kasnije ispričati kakve je tragove ostavio na sve nas koji smo tih dana bili sa Karijem, Karalejom, Divcem, Radjom, Kukočem, Nešom Ilićem... Sada još samo Pešićeva izjava novinarima po završetku filma u Holu Doma kuluture gde je Pešić insistirao da se priredi koktel za bivše košarkaše Pirota.

Autor ovog filma je Vladimir Pajić, on potpisuje režiju i scenario.

..................................................................

Kako smo titulu i Karija doživeli mi iz Novosadske!

Naravno za nas Piroćance ponos je svaki uspeh našeg čoveka u ,,belom svetu,, Ali, kada Kari uradi nešto veliko, a mnogo toga je uradio, osećamo se ponosno. Kari i ja smo odrasli u istoj ulici. Novosadska! On u broju 3, ja tamo dalje 21. Ulica sa mnogo poznatih Piroćanaca. Kada je Kari 1968. godine posle Kvalifikacija za Prvu ligu ovde kod nas u Pedagoškoj, sa Zoranom Lazarevićem ,,Konjoslavom,, otišao za Beograd, nekako je simbolično završeno naše detinjstvo u Novosadskoj. Putevi su počeli da nas razdvajaju! On Zvezdaš obukao je crno beli dres, a Laza je otišao u Zvezdu. Kao Zvezdaš, njegov drug sa kojim sam se radovao pobedama Zvezde i kada se u ulici podelimo na zvezdaše i partizanovce uvek igrali zajedno bilo nam je krivo, zar Kari u Partizanu!!? Ma dobro, oprostili smo, samo neka napreduje!

I jeste napredovao, Svetislav Pešić Kari, radovali su se teta Dušanka i čika Sreten, njegov brat Bata , radovali smo se svi i počeli zbog Karija da gledamo, ne da navijamo, Partizan.. Potom je usledila Bosna Sarajevo, tamo titule i kao igrač i kao trener, zatim Alba i da ne nabrajam. Barsa, Zvezda, Roma…

Ovo je uvod u podsećanje na to leto 1987. godine. Film sam na različitim televizijama ovih dana gledao desetak puta i uvek mi je vraćao sećanja i izazivao po neku suzu!!

Kari je jednu izuzetnu generaciju pre Svetskog prvenstva doveo na Planinarski dom. U dokumentarnom filmu ,,250 stepenika,, Divac, Sale i ostali kažu da je to bilo ,,gubilište,,! Kari je pored profe Karalejića za rad na fizičkoj pripremi uključio i našeg Tajlera. Milan je tekstove slao za ,,Sport,, a ,,Šerpa,, i Tigar u to vreme napravili su im one crvene specijalne tegove po nacrtu profe Karalejića

Nema dana da nismo bili na Domu ili u Pedagoškoj akademiji. Svi koji su iz košarke ili vole košarku, bili su oko Divca, Radje, Kukoča… Nosili smo voće, novine, Baš smo se zbližili.

Sećam se utakmice ,,na dva gola,, na glavnom terenu Gradskog stadiona. Nisu igrali s Radničkim kako u filmu kaže ,,neki Karijev daleki rodjak,, , bila je to utakmica dva tima košarkaša popunjena nekim od naših drugara. Bio sam sudija i često su se, u žaru borbe ,,ljutili na sudiju,,!

Kada su napustili Pirot i otputovali na Igman, gde su tih 250 čuvenih stepenica, nekako smo osetili prazninu. To avgustovsko vreme postalo je nekako prazno. A tako smo se lepo družili sa njima.

Ovo su moja sećanja o tom avgustu godine 1887. kada je jedna od najboljih generacija u svetskoj košarci, pod rukom Karija, našeg druga i Piroćanca, krenula u osvajanje sveta. I osvojila je .

Eto ovo je priča , ili , pirotski deo priče o Karijevom putu do titula, do zvezda. Ostali smo i dan danas ponosni, mi iz Novosadske ulice, na vreme kada smo kao deca svako od nas sanjali neki svoj san.

I ovaj dan, petak, drugi februar biće u znaku Karija. U svečanoj Sali gradske uprave biće najavljena Knjiga o Kariju. On je autor, što je posebno karakteristično, koautor Aleksandar Miletić, izdavač Pi pres.

Bravo Kari. Knjige pišu samo o retkima i uspešnima. Mi iz Novosadske, ne zaboravi nikada, ponosni smo doveka NA TEBE!!